Homilija gospićko-senjskog biskupa Zdenka Križića na misi koju je na trgu ispred Crkve hrvatskih mučenika (CHM) predvodio u subotu, 15. svibnja, u Udbini, na 76. obljetnicu takozvane bleiburške tragedije (čime je započelo postbleiburško hrvatsko vrijeme), obilovala je neistinama i vrlo ružnim, nekršćanskim konstrukcijama. Kao što je bilo očekivano, kršile su se epidemiološke mjere, kako u prezbiteriju, oko oltara, tako i na platou ispred crkve i u okolici. Misu je obilježilo i pet incidenata. Prije početka slavlja komentator HTV-a vrijeđao je i zaprijetio onima koji imaju prigovor savjesti kada mise postanu mjesto relativizacije ustaških zločina. Zatim, kod pozdrava pokrovitelju izviždan je predsjednik Sabora Gordan Jandroković i došlo je do glasnog prepucavanja pripadnika ekstremne desnice koja je ružila Jandrokovića s onima koji su im odgovarali. Jandroković je, kažimo i to, bio u prvom redu, vrlo blizu liku iz „Počasnog bleiburškog voda“ u Njemačkoj osuđenog na doživotni zatvor za ubojstvo, a koji je postao dio inventara tih crkvenih okupljanja. Treći incident dogodio se kad je pozlilo zadarskom nadbiskupu i predsjedniku HBK-a Želimiru Puljiću, što je prošlo bez težih posljedica. Četvrti incident zapravo je trajao kroz cijelu misu, a riječ je o užasnom nastupu Katedralnog zbora Svete Stošije iz Zadra, koji baca ružno svjetlo na bogatu glazbenu i liturgijsku kulturu Hrvata. Bilo ih je više (nećemo sada o neurednoj liturgiji), ali završimo konstatacijom da nije misa ni prilika ni mjesto da se biskup ulaguje predsjedniku Sabora poklanjajući mu umjetničku sliku.

Prijeđimo sada na lupetanja biskupa Križića, koja nisu ništa novo: naslušali smo se bedastoća i neistina na tim ‘’bleiburškim misama’’. Najprije je rekao da je u teškoj povijesti ovoga prostora, “gdje su se sukobljavale velike sile (….) najveću cijenu redovito plaćao hrvatski narod”. Započnimo komentar konstatacijom da, rekli su to članovi HBK-a 1. svibnja 1995., “… nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi, pred težim su moralnim pitanjem: Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: Kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenje medu ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini?” Cijela Križićeva propovijed kosila se s tom fundamentalnom kršćanskom istinom. To što je rekao, kada je već govorio o žrtvama vezanim za Drugi svjetski rat, uostalom, uvreda je za Rome, Židove i Srbe, nad kojima je počinjen genocid. Hrvatima se to nikada nije dogodilo!

Dalje, nikakvih masovnih ubojstava na Bleiburgu 15. svibnja 1945. nije bilo, a golemi dio kolone duge i do 60 km, koja se kretala iz Zagreba i drugih mjesta (moj djed ustaša Erih Pavlinec bio je u toj koloni i izvukao se u nekom metežu na teritoriju Slovenije), uopće nije ušao u Austriju. I to ne kažem ja, već ustaški izvori iz Buenos Airesa (Crljen, Nikolić i drugi). Veći dio civila i domobrana odmah je pušten da se vrati kućama, natrag. Laž je da su partizani redom pobili sve civile i djecu.

Laž je da ima nas mnogih koji “osuđuju ili žele zabraniti molitveno okupljanje i euharistiju koja se prikazuje za žrtve Bleiburga i Križnog puta”. Da je kardinal Vinko Puljić lani u Sarajevu govorio izbalansirano, da nije prešutio ustaške zločine u Sarajevu i drugdje po Bosni i Hercegovini, da nije relativizirao ustaške zločine u cjelini, da je pripremio tamošnju javnost adekvatnim priopćenjem i tiskovnom konferencijom, sve bi prošlo u redu.

Križić, rekoh, nema riječi utjehe i samilosti prema palim Hrvatima pripadnicima partizanskih snaga, pak sve partizane naziva zločincima. Korektan pastir konačno bi shvatio da su Hrvati, Srbi i drugi zakrvavili ruke u građanskom ratu. Shvatio bi da je bilo nužno i časno boriti se protiv nacizma, fašizma, ustaštva, četništva… Da je Crkva sa Stepincem na čelu pogriješila kada je jedva koju riječ prozborila o rasnim temeljima i rasnim zakonima NDH usmjerenim protiv Židova, a o masovnim egzekucijama Roma i Srba da i ne govorimo.

Nije kršćanski stvarati crkve koje će objediniti samo one žrtve koje su ideološki prihvatljive katoličkim desničarima. Jasno je da je pokojni biskup Mile Bogović sebi radio spomenik podižući CHM kod Udbine. I pogledajte natpise na ‘’spomenima’’ na platou ispred CHM-a: tu su samo one žrtve ugodne HBK-u. Ali, znajte, Bogu su sve žrtve ugodne. On je dao svog Sina na križ za sve ljude, bez razlike. Zločin je kontinuirano razdvajati žrtve i ne prepoznati žrtve “onih tamo”. Križić je nastavio mitologizirati o “memoriji našega naroda: Krbavska bitka, Bleiburg i Vukovar”. Razmišlja li biskup o onim Srbima koji su ubijani u Vukovaru u ljeto 1991. prije ofenzive JNA? Nisu li, pak, i turski vojnici pali na Krbavskom polju isto Božja djeca? Kakve to veze ima što su bili muslimani? Moli li papa Franjo drugačije za palestinsku djecu u Gazi ili za izraelsku u Tel Avivu? U ime Boga, biskupe, što je vama?!

Molio je, doduše, Križić i za nevine i za grešne, ali, avaj, koliko je teško hrvatskim biskupima osuditi ustaške zločine. Zar oni misle da će se do pomirenja stići ovakvim misama? Treba se moliti. Puno ljudi ubijeno je iz osvete. Jama s kostima ima još mnogo. Kao i nas koji još tragamo za voljenima. Moja obitelj ima nestalog člana u svakom našem ratu u XX. stoljeću. Ali manipulirati ne smijemo!