Sva sila uvreda i kojekakvih prozivanja patrijarha Porfirija koja dolaze od desničarskih ridikula, a koja su krenula nakon što je za HTV izjavio da “u rukama ima pisma koja je Stepinac upućivao papi Piju XII. i u kojima se zaista mogu naći mjesta koja su duboko problematična”, dadu se sažeti riječima bivšeg katoličkog svećenika Ivice Šole, inače deklariranog neprijatelja pape Franje, koji je na televiziji Z1 (Velimir Bujanec, Tihomir Dujmović i slično društvo) kazao te u novoj kolumni u Slobodnoj Dalmaciji ponovio da je patrijarh Porfirije “projekt” velikosrpske ideologije. Šola kaže ovako: “SANU i Memorandum 2 su opet strategija koju moraju, kao i devedesete u RH, slijediti i Vučić i Porfirije. Srbi ovih dana kupuju masovno medije u Hrvatskoj, peta kolona im je življa nego ikada, Klasića i Pilsela na svakom koraku, a u Rimu imamo papu kakvog imamo…”

Šola ne zaslužuje osvrt. Čovjek koji relevantnim smatra to što o Stepincu govore Milomir Marić ili Igor Vukić, pripada margini onih kojima je domet lijepiti etikete. Naime, ako smo Hrvoje Klasić i ja “peta kolona”, ako je Porfirijev “kružok” nakrcan “kadrovima KOS-a”, tu se nema što suvislo kazati. To je, otprilike, kao prigovoriti Miloradu Pupovcu da nije “adekvatno odgovorio” na optužbe Zorana Milanovića prema kojima je predsjednik SNV-a mešetario nekretninama srpske zajednice i stavljao novac sebi u džep. Niti Pupovac može zatražiti da se ustanovi istina na sudu na kojem bi šef države morao iznijeti dokaze za ono što je, zapravo, “jezik koji je nalik na jezik Hrvatskoga tjednika, jezik psovki, uvrede, omalovažavanja, klevete i difamacije, jezik koji ni po čemu nije javni jezik” (Milorad Pupovac) niti bih ja ispao normalan kada bih na sudu stao pojašnjavati da, eto, nisam neprijatelj Hrvatske odnosno “peta kolona”. Ridikule valja “staviti na ignore”.

Zato ćemo se danas, to je moj prijedlog, baviti meritumom stvari i jer ovo pišem kao osoba koja se bavi političkom i moralnom teologijom, izvesti neki pozitivan zaključak nakon što smo pažljivo saslušali što je patrijarh Porfirije kazao najprije za RTS, zatim za HTV ili prigodom posjeta manastiru u Jasenovcu i u nekoliko važnih propovijedi, počevši od svoje nastupne besede. “Kršćanstvo je vjera ljubavi i mira, svi narodi i svi pojedinci su jednaki, a zadatak Crkve je služiti miru i jedinstvu. Nastavit ću služiti svom narodu u meni dragoj Hrvatskoj, koja je postala moja druga otadžbina. U Zagrebu sam vodio dijalog i stekao sam mnoge prijatelje, koji su nas i branili ako je nekad to trebalo. Nastojat ću da tamo gdje su Srbi većina budem drugima takav prijatelj kakve sam stekao u Hrvatskoj i Sloveniji…” kazao je patrijarh u petak, 19. veljače, u Beogradu.

Najprije o meritumu. Jesu li Stepinčeva pisma papi Piju XII. problematična, “duboko problematična”? Jesu, vidio sam pisma. Vidio sam i ono što profesor Klasić još nije uspio pročitati. Nastala je galama na Porfirija koja se, otprilike, svodi na ovo: hajde, pokaži pisma ako ih imaš, a mi tvrdimo da konfabuliraš, da toga nema. Ne samo da toga ima, ne samo da je Stepinac, kako je već napisao Klasić, Papi napisao “Vjerujem, kada bi poglavnik Pavelić bio 20 godina na čelu vlade, šizmatici bi bili posve likvidirani iz Hrvatske” (“Credo, se il Poglavnik Pavelić restasse 20 anni a capo del Governo, gli scismatici in Croazia sarebbero del tutto liquidati”, baš tako – likvidirani u smislu da bi pravoslavni nestali!) – već se ta pisma nastavljaju i nastavljaju i u svima je prisutan i vidljiv Stepinčev prezir prema pravoslavnima, pak je za katoličku stranu (što je Svetoj Stolici sada već ne samo poznato nego i jasno) neću reći samo neobranjivo, nego potpuno porazno što Stepinac čak iz kućnog zatočeništva u Krašiću u drugoj polovici pedesetih piše afirmativno o ustašama, recimo o Andriji Artukoviću.

I, polako, nikakav Darko Pavičić, nikakav Ivica Šola, nikakav Juraj Batelja, nikakav Jure Krišto neće nametnuti što ću i kako ću raditi, kada ćemo ja ili neki drugi stručnjak za religiologiju nešto objaviti i u kojem obliku. Taman posla da slušam naredbe onih koji unaprijed tvrde da u arhivima nečega nema, a da u njih ozbiljno uronili nisu. A opet, ni ja sam za sebe ne mogu ništa odrediti, mogu samo nešto planirati, jer nije na meni da jamčim koliko ću ostati zdrav i koliko ću živjeti, posebno ne u ovim našim teškim vremenima.

Nešto drugo tu treba istaknuti, a to je da patrijarh Porfirije ne želi nikome zlo, ponajmanje braći i sestrama katolicima. Dobro vam kaže čovjek: “Kršćanstvo je vjera ljubavi i mira, svi narodi i svi pojedinci su jednaki…” Kako sam Porfirija dobro upoznao – čak sam neko vrijeme s njim živio pod istim krovom – i kako sam uvjeren da je on nadasve iskren i dobronamjeran čovjek koji, kao i ja, pada i griješi, ali se trudi živjeti evanđelje, moja je dužnost ovdje pojasniti da će sve što je do Porfirija stiglo ili će stići, imati baš onu funkciju o kojoj je govorio papa Franjo: “Čemu bi služilo proglašenje svecem ako tu istina nije jasna? Nikomu to ne bi služilo” (odgovor kolegi Silviju Tomaševiću na letu iz Skoplja u Rim, 7. svibnja 2019.).

Istina, braćo i sestre, istina se traži. I do nje moramo doći u dijalogu. Zato je važno da su se u ponedjeljak u Zagrebu opet susreli Porfirije, sada kao patrijarh, i apostolski nuncij u RH Giorgio Lingua. I ja se ne bih čudio – dapače, smatram da je to izuzetno važno – da uskoro dođe do velikog susreta pravoslavnih episkopa i hrvatskih biskupa. Ponavljam: zadatak Crkve je promocija mira i jedinstva.