Pomalo zasjenjene zbog iznenadne smrti gradonačelnika Milana Bandića, ostale su izjave patrijarha Porfirija izrečene u nedjelju prijepodne u sabornom hramu Preobraženja Gospodnjeg u Zagrebu i poslijepodne u manastiru Svetog Jovana Krstitelja u Jasenovcu. Moja je obaveza da ih istaknem jer su od presudne važnosti i ne smiju ostati nezapažene i zaboravljene. U propovijedi nakon jutarnje liturgije kazao je da je dolazeći u Zagreb 2014. bio “opterećen i raznim informacijama koje su dolazile izvana, možda i vlastitim predrasudama”, ali da je tada iskreno rekao: “Ja sam Srbin i volim svoj narod, ali iznad toga i prije toga jesam, a još više želim da budem Kristov, da budem kršćanin, a to znači da čujem njegovu riječ Da svi jedno budu.” Potom je kazao: “Ja ću se truditi da svakoga dana sve više volim sve narode, jer znam da će me Gospod po tome ocjenjivati.”

Ove prevažne riječi je dopunio ovako: “Blagodaran sam Bogu na svim tim trenucima, ali prije svega na divnim ljudima, i pravoslavnim Srbima, i Hrvatima katolicima i nekatolicima, i onima koji tragaju za Smislom. Blagodaran sam Bogu na susretanju s braćom Židovima, kojih ovdje nema mnogo, s muslimanima, Bošnjacima, s Romima, kojih ima raznih vjera, s braćom Rusima, s kojima smo se zajedno okupljali u ovom hramu i molili se Bogu.”

Zašto je ovo toliko važno? Zato što je patrijarh osoba koja zaista vjeruje u ono fundamentalno što donosi kršćanstvo, a definirao je, programatski, apostol sveti Pavao: “Nema tu više ni Židova ni Grka; nema više ni roba ni slobodnjaka; nema više ni muškog ni ženskog, jer ste vi samo jedan u Kristu Isusu. A ako pripadate Kristu, onda ste Abrahamovo potomstvo, baštinici po obećanju” (Gal 3, 28-29).

Porfirije Perić, o čemu svjedočim na temelju našeg iskrenog prijateljevanja i naše suradnje, voljan je biti najmanji brat i sluga svima (tako je govorio sveti Franjo Asiški). I kada kaže, u nastupnoj propovijedi, nakon ustoličenja za arhiepiskopa pećkog, mitropolita beogradsko-karlovačkog i patrijarha srpskog, “nastavit ću služiti svom narodu i u Hrvatskoj koja je postala moja druga otadžbina, a narod i prijatelji koje sam tamo upoznao ostat će uzor meni u godinama koje predstoje”, on kaže ovo: svi su ljudi u Hrvatskoj moji ljudi; ja sve ljude u Hrvatskoj volim i grlim podjednako; sve ljude oko sebe doživljavam kao Božja stvorenja, a za narod Božji neophodno je ne voditi samo računa o svom duhovnom komforu, o svom miru, nego to iskustvo mira i susreta sa živim Bogom trebam svjedočiti čitavom svijetu, svim narodima, jer svi su narodi Božji.

Tom istom sviješću je dan ranije na Baniji, u Majskim Poljanama, kamo je najprije želio poći u svom prvom pastoralnom pohodu kao novi glavar Srpske pravoslavne Crkve, grlio uplakanog dječaka Lazara Kukoleču, koji je patrijarhu rekao da želi ponovno krov nad glavom za sebe i obitelj, pak je Porfirije njemu onda rekao da će tako i biti, da će novu kuću i dobiti jer “vaša muka je i naša muka, a vaša radost i naša radost”. Nije moglo biti drugačije ni u Jasenovcu. Dapače, tamo je Porfirije rekao toliko važne stvari, toliko aktualne, da bih bio izuzetno tužan kada se one ne bi primile ne samo među nama, nego i među onim Srbima kojima se pamet pomutila ne toliko nakon gledanja lošeg propagandnog filma “Dara iz Jasenovca” koliko mrziteljskom grajom podignutom na Hrvate.

Patrijarh Porfirije je, na poziv episkopa slavonskog Jovana, u nedjelju, 28. veljače, na povratku za Beograd svakako želio sebe preporučiti molitvama monahinja. Nakon doksologije u povodu prvog posjeta Patrijarha ovoj svetinji, Patrijarh je u besjedi kazao da je ljudsko zlo “malogdje pokazalo svoju najružniju stranu kao na ovom mjestu”. Prema njegovim riječima, mjesto stradanja jasenovačkih mučenika treba biti temelj “iz kojeg će niknuti stup i oganj mira koji se uznosi na nebo i oko kojeg se onda koncentričnim krugovima poruka tog mira, njegova snaga i energija šire sve više i sve dalje”. Porfirije je kazao da su na tom mjestu ljudi pokazali koliko se mogu otuđiti od onog što je u njih utkano i podsjetio na riječi apostola Pavla da je Bog “od jedne krvi stvorio svaki narod” i da je “svaki narod stvoren da bude narod Božji”. Naglasio je da su se “oni koji su u Jasenovcu učinili najmonstruoznija zla, ispisali iz svakog naroda” i “upisali u neljude”. 

Što zapravo znače ove riječi, kazane uz prisustvo požeškog biskupa i predsjednika Vijeća za ekumenizam i dijalog Hrvatske biskupske konferencije Antuna Škvorčevića i dok još traje nacionalistička ludost pokrenuta emitiranjem filma “Dara iz Jasenovca” na RTS-u? Patrijarh ne želi prihvatiti koncept kolektivne krivnje. Ne pristaje na optuživanje i demoniziranje cijelih naroda. Porfirije je zapravo rekao da se ne smije teretiti sve Hrvate za jasenovačke užase.

Ne smijemo zaboraviti ni da je ovaj molitveni skup nastavak onog dogovora postignutog baš u domu biskupa Škvorčevića u Požegi 17. siječnja 2019., kada su Porfirije i ostali episkopi koji imaju sjedište svojih eparhija u RH s braćom hrvatskih (nad)biskupa utvrdili da je na javnoj sceni velika količina negativnih stavova, zlonamjernih pristupa, bavljenja negativnostima kod drugih, a prelaženja preko vlastitih, što razdvaja ljude, stvara nepovjerenje i jedne udaljuje od drugih. I zaista: Porfirije želi naglasiti da polazište pastirskog djelovanja mora biti čvrsto uvjerenje da nas je Bog “pomirio po Kristu i povjerio nam službu pomirenja” (2 Kor 5,18). A ja se tomu silno veselim i za našeg patrijarha molim.