Upetak, 28. kolovoza, u organizaciji Documente – Centra za suočavanje s prošlošću i Antifašističke lige RH na gospićkom groblju održana je komemoracija u povodu 20. godišnjice umorstva hrvatskog branitelja i haaškog svjedoka Milana Levara, na kojoj smo govorili udovica Vesna Levar, Vesna Teršelič i ja. Podsjetili smo na činjenicu da je tijekom istrage koju je vodilo tužiteljstvo Haaškoga tribunala, Tribunal preuzeo odgovornost za Levarovu zaštitu, ali to nije ispoštovao, već je dio odgovornosti prenio na hrvatsko pravosuđe i policiju u očekivanju da će oni zaštititi svjedoka ratnih zločina. Hrvatska policija to nije učinila i Levar je ubijen. Nažalost, istraga nije dala rezultata ni 20 godina nakon ubojstva.

Pri povratku u Zagreb glavom su mi se motale riječi čelnice Documente koja je rekla da Milana Levara treba shvatiti kao inspiraciju, jer njegov je doprinos istini i humanizaciji odnosa prema svim žrtvama rata neizmjeran. “Levar je ubijen jer je bio borac za istinu i zato što je prekršio ‘nacionalnu omertu’, zakon šutnje. Na nama je da napravimo korak bliže onoj Hrvatskoj u kojoj će Levar biti slavljen kao heroj i branitelj domovine, kao branitelj istine”, rekla je Vesna Teršelič upitavši prisutne tko je njima Milan Levar.

U petak je bio jako vruć dan. To žestoko sunce i tih sat vremena na groblju podsjetili su me na one dane kada sam krstario područjem netom oslobođenim u VRO “Oluja” i nailazio na ubijene starce i spaljene kuće, štoviše, na one koji su kao termiti nosili tuđu imovinu kao ratne trofeje. Godinama se referiram na ubojstvo Milana Levara, a da tek sad pokušavam odgovoriti na postavljeno pitanje: Tko je meni, baš meni, Milan Levar?

Ako toga ljeta 1995. nisam izgubio razum usred tolikih razaranja i dolazaka na mjesta ratnih zločina (kada kažem ljeto, to je svojevrsni eufemizam jer sam posljednju i najstariju žrtvu post-olujnih zločina, 95-godišnju Savu Lavrnjić i ostale sumještane ubijene i spaljene u selu Komić kod Udbine, pronašao u veljači 1996.), vjerojatno to dugujem činjenici ili trudu da cijelo vrijeme pred očima imam svoga mlađeg brata heroja Andrésa Branka Pilsela, koji je nestao u moru kod otoka Šipana 23. listopada 1991. nakon razmjene vatre s patrolnim čamcem Jugoslavenske ratne mornarice 178.

Branko je u ratu također prošao taj teren, ali spašavajući ljude. Jednom prilikom je na ramenima nosio staricu od Kijeva do Vrlike, pod neprijateljskom vatrom, a onda je sa svojom ekipom iz Vrlike izvukao preko 300 napuštenih i teško bolesnih štićenika tamošnjeg Zavoda i odvezao ih na sigurno u Split.

Meni je ovoga petka, na povratku iz Gospića, konačno sinuo odgovor na pitanje Vesne Teršelič: naime, da mi je Milan Levar bio metafizički brat, to jest da mi je (p)ostao brat u kršćanskom smislu te da je Milan činio junačka djela i postao herojem (ne samo zato što nije želio pristati na ultimatume i postati zločinac), kao i moj rođeni brat Branko.

Ako su već nama u Hrvatskoj iznevjerene mnoge nade, meni je bitno znati da imamo uzore kao što su Branko Pilsel i Milan Levar, koji kao apostoli čuvaju predaju da se istinsko herojstvo brani u trenutku kada čovjek čovjeku daruje život. Moj brat, Milan Levar i mnogi drugi nosili su teret tolikih dana i noći u susretu s neprijateljskom silom, koja nas nije smjela pregaziti jer nam je povijest, ona drevna i manje drevna, ali posebno ona u onima čiji se život gasio pred našim očima, vikala u lice da se to ne smije dopustiti.

Milan Levar je meni i prorok i nebeski zaštitnik. Imao je, kao Martin Luther King, jedan san. Njegov i naš san je Hrvatska u kojoj nećemo živjeti jedni pored drugih, već jedni za druge. Želimo pobratimljenu Hrvatsku, solidarnu Hrvatsku, tolerantnu Hrvatsku. Prosperitetnu Hrvatsku. Došlo je vrijeme da Hrvatska i druge zemlje u regiji budu zemlje građanskih i socijalnih prava. Zemlje u kojima će sa svake planine i otoka odjekivati sloboda.

Vesna Teršelič kaže da je Milan Levar inspiracija, a kada nas pita tko je on svakomu od nas, ja vam nudim ovakav odgovor: On je onaj koji nas tjera da se borimo za sigurne gradove. Za ljudsko dostojanstvo. Za pravedne odnose. Za zemlju po mjeri realnog čovjeka. Poštovane sugrađanke i sugrađani, ja imam jedan san: sanjam tolerantnu, pobratimljenu, solidarnu i sređenu Hrvatsku!

Ovo su vremena u kojima moramo dati najbolje od sebe. A to ne znači govoriti ‘’ništa ne valja’’, ‘’svi su oni isti’’ i slično. Da bi se dalo najbolje od sebe, potrebno je razbiti egoizam, sabrati se, pronaći smisao, raditi, obnoviti vjeru. Ništa čovjek toliko ne priželjkuje kao herojski život. Pitanje je, dakle, ima li među nama dovoljno heroja, dovoljno odvažnosti, dovoljno sebedarja, dovoljno vizije? Postoji li herojski humanizam? Humanizam jednog Milana Levara. Humanizam oslobođen za sebe i svjestan sebe, koji nas vodi prema žrtvi, prema drugima u potrebi, prema složnom, odgovornom i organiziranom radu, prema istini koja živi u svakom bitku.

Pored pitanja tko je nama Milan Levar, valja se pitati i kakvi smo mi, zaista? Svi smo mi ljudi daleko od savršenstva: dobri su nemoćni, moćni su bez dobrote, mudri su često ravnodušni, a onima koji misle da vole, često nedostaje mudrosti. Takvi smo, a mene kao novinara i teologa koji u javnom životu Hrvatske zastupa širenje prostora solidarnosti, zanima što je potrebno učiniti da među nama zažive ideali ljudi koji su naočigled jednostavni, ali su satkani od najfinijeg materijala i čvrsti. Takav je bio Milan Levar i zato neće nikada biti od nas zaboravljen.