U povodu stogodišnjice diplomatskih odnosa između Svete Stolice i Srbije, apostolski nunciji u Republici Srbiji, nadbiskup Luciano Suriani, dao je značajan intervju za dnevni list Politika od nedjelje, 28. lipnja, koji se u cijelosti može pročitati na mrežnim stranicama Beogradske nadbiskupije. Uredništvo Politike ističe da je Sveta Stolica jedan od najutjecajnijih subjekata međunarodnog prava koji nije priznao (Republiku) Kosovo kao nezavisnu i samostalnu državu i da je papa Franjo u više prilika pokazao svoju naklonost patrijarhu Irineju, ne skrivajući želju da posjeti Srbiju.

Diplomatski odnosi bili su u prekidu od prosinca 1952. do srpnja 1966. godine, kada su obnovljeni na osnovu Protokola o razgovorima između predstavnika vlade SFRJ i predstavnika Svete Stolice od 25. lipnja 1966. godine (ratificirani 13. srpnja 1966.). Podsjetimo, u jesen 1952. godine Biskupska konferencija Jugoslavije, na sugestiju Svete Stolice, donijela je odluku o zabrani svećeničkih udruženja. Jugoslavenska vlada tada je uputila Vatikanu oštru notu i optužila ga za miješanje u unutarnje stvari. Budući da je u međuvremenu stigla vijest da je nadbiskup Alojzije Stepinac imenovan kardinalom, jugoslavenska vlada iskoristila je taj čin kao povod za prekid diplomatskih odnosa sa Svetom Stolicom.

Intervju nuncija Surianija se, sasvim sigurno, oslanja na razgovor koji je Politici lani dao državni tajnik Svete Stolice, kardinal Pietro Parolin, „čovjek broj dva“ u Vatikanu, nakon prošlogodišnjeg posjeta pape Franje susjednim zemljama – Sjevernoj Makedoniji, Bugarskoj i Rumunjskoj – a najava je priprema terena za intervju koji bi, kako se saznaje, Politici trebao dati sam papa Franjo, za što lobiraju i nuncij Suriani i beogradski nadbiskup Stanislav Kočevar. Dapače, uredništvo Politike najsrdačnije se zahvaljuje na pomoći nunciju u pripremi intervjua s Pietrom Parolinom, kao i u pripremi intervjua s papom Franjom. To će biti prvi intervju s Papom u povijesti postojanja Politike i u nekom listu na prostoru bivše Jugoslavije, a s ciljem “jačanja mira, ljubavi i odnosa među kršćanskim i narodima drugih vjera”.

Zašto sam odabrao pisati o toj temi? Zato što, nažalost, u Hrvatskoj nema sluha za napore koje papa Franjo i Sveta Stolica ulažu u poboljšanje srpsko-hrvatskih odnosa. Imam dojam da sam jedini novinar religiolog koji to, zahvaljujući i tjedniku Nacional, ne ispušta iz vida. Ponovit ću: uloga Svete Stolice u razgovorima o kvaliteti i budućnosti odnosa Srba i Hrvata “veoma je bitna”, jako je važna tema. A kako Hrvatska biskupska konferencija nema interesa pratiti Papu u tim naporima, pak ga i ne želi pozvati u Hrvatsku, a Franji je stalo do ekumenizma i jasno je rekao da želi posjetiti Srbiju, jasno je da će Sveta Stolica i medijski u Beogradu biti prisutna, a u Zagrebu tek sporadično (nijedan dnevni list u Hrvatskoj nije stručno osposobljen da se napravi korektan intervju s nuncijem u RH, nadbiskupom Linguom, na primjer). I Aleksandar Vučić je papu Franju pozvao u Srbiju. Ne bih se čudio kada bi Sabor Srpske pravoslavne Crkve prije iskazao dobrodošlicu Franji nego HBK!

Kao što znamo, riječi nekog pape ili vatikanske diplomacije valja pomno slušati i analizirati. Tako povjesničar Hrvoje Klasić podsjeća na to da je 10. siječnja 1968. Pavao VI. ispratio iz svojih odaja delegaciju socijalističke Jugoslavije predvođenu predsjednikom vlade Mikom Špiljkom, riječima “Živjela Jugoslavija”! Mnogi su, naglašava Klasić, upravo taj događaj smatrali ključnim za razumijevanje daljnjeg razvoja događaja. I bili su u pravu. Samo dvije godine kasnije, 14. kolovoza 1970., ponovo su uspostavljeni puni diplomatski odnosi prekinuti 1952., da bi vrhunac dugog procesa “mirenja” Jugoslavije i Svete Stolice predstavljao svakako posjet predsjednika Tita papi Pavlu VI. u Vatikanu, 29. ožujka 1971. godine.

Bit će od izuzetne važnosti ono što će papa Franjo poručiti srbijanskoj javnosti i SPC-u preko Politike, zato sagledajmo na što nuncij Suriani sada stavlja naglasak. On ističe važnost navedenih odnosa, podcrtava da je zadatak “dobrog diplomata” ohrabrivati i podržavati dijalog i suradnju kako bi se izbjegli sukobi i podjele, da bi bilo važno i nužno da se katolička zajednica u Srbiji “prestane promatrati kao strano tijelo” i prihvati “kao integralni dio društvene zajednice Srbije, što ona uistinu i jest” te dodaje kako je siguran da su koraci koji su poduzeti u smjeru pune integracije s Europskom unijom “nepovratni”, to jest da za zemlju “predstavljaju dodatnu priliku za razvoj i rast na svim poljima”.

Odnose sa Srpskom pravoslavnom Crkvom opisuje kao srdačne i bratske i naveliko hvali patrijarha Irineja koji ga je prihvatio “kao brata”. Govorio je i o osjetljivim pitanjima. Kada je riječ o najdelikatnijem pitanju, o Stepincu, kazao je da je papi Franji jako stalo do toga da se dijalog nastavi kako bi se bacilo svijetlo na sve aspekte “tog historijskog perioda, bolnog i kontroverznog”, ali da bi Svetoj Stolici (papi Franji) bilo žao da ti događaji nastave biti nesavladiva prepreka u odnosima između Katoličke Crkve u Hrvatskoj i Srpske pravoslavne Crkve “jer to je i rana na našem kredibilitetu kao kršćana”. Prevodim vam: hrvatski katolici morat će čekati jer je prioritet Svete Stolice napredovanje u ekumenskim odnosima!