Valja se zapitati zašto članovi Hrvatske biskupske konferencije (HBK) mirno promatraju kako se korupcijom, silovito i neprestano, rastače hrvatsko društvo, kako se, riječima pape Franje, događa “kultura pigmejizacije, budući da (korupcija) saziva sljedbenike kako bi ih unizila do razine prihvaćenoga suučesništva”. Nije da Crkva o tome u nas nije progovorila. Pamtim izjavu Komisije Iustitia et pax HBK-a “Protiv korupcije i zavjere šutnje” od 9. prosinca 2008., ali (nad)biskupi se ne oglašavaju koliko bi trebalo. Papa Franjo, inače, kaže (i ponavlja) da korupciju valja shvatiti i stalno prokazivati.

Crkva i kršćani, ali i nekršćani, ujedinjeni, mogu pokrenuti lavinu novog humanizma, napisao je Papa. To je konstatirao i dok je bio u Buenos Airesu, početkom devedesetih, kada se Argentina strmoglavce krenula urušavati. Bio je to najprije članak napisan 1991., ali je 2005., kao nadbiskup mojeg rodnog grada, Jorge Mario Bergoglio odlučio ta razmišljanja o korupciji objaviti kao knjigu (kratku ali važnu) koja ima naslov “Corrupción y pecado. Algunas reflecciones en torno al tema de la corrupción”. Kao prvo djelo sadašnjeg pape prevedeno u Hrvatskoj pod naslovom “Korupcija – Zlo našega vremena” (Verbum, Split, 2013.), Papina je misao stigla do nas prije sedam godina, ali čini se da nije doprla do mnogih građana, a kamoli do političara, akademskih radnika, (nad)biskupa i drugih.

Korupcija nije društvena patologija vezana samo uz područje političke, gospodarske ili crkvene moći, iako je u tim oblicima najrazornija i najvidljivija. Ona se širi po cijelom društvu, svugdje gdje se, kako piše Bergoglio, srce “korumpira” i egoistički zatvara pred služenjem drugome. I zato moram, u nedostatku odgovarajuće reakcije iz crkava (ne samo iz katoličke), o njoj progovoriti jer se tiče sviju nas. “Vrijednosti (ili antivrijednosti) korupcije integrirane su u pravu kulturu, s doktrinarnim kapacitetom, vlastitim jezikom, specifičnim načinom postupanja”, piše Bergoglio (papa Franjo), što vidimo iz najnovije afere djelomično povezane s “klubom” u Slovenskoj 9.

Naravno da milijuni koji se otkrivaju na toj i drugim lokacijama na kojima ih je skrio direktor JANAF-a Dragan Kovačević (što će sve istraga pokazati, nadajmo se) nisu isto što i odlazak u privatnu točionicu alkohola u vremenu jakih epidemioloških mjera, ali je važno upozoriti na sve oblike ponašanja za koje držim da su također koruptivne naravi. Papa je opisao profil korumpiranih: “Kada se uspoređuje, korumpirani čovjek proglašava se sucem drugima: on je mjera moralnoga ponašanja”, piše Bergoglio i dodaje: “Svaka korupcija raste i ujedno se izražava u ozračju trijumfalizma. Trijumfalizam je idealno plodno tlo za koruptivna ponašanja jer korumpiranom čovjeku iskustvo govori da takva ponašanja daju dobre rezultate pa se tako osjeća pobjednikom, trijumfira. Korumpirani se čovjek potvrđuje i istodobno napreduje u ovom trijumfalnom ozračju (…) situacije se preuređuju i rekonstruiraju po pogrešnim vrednovanjima.”

Osim toga, kod tih osoba vidimo gubitak stida koji čuva istinu, koji istini omogućuje autentičnost. Korumpiranima nedostaje stid koji čuva, osim istine, i dobrotu, ljepotu i jedinstvo bića. Korumpirani se čovjek opravdava i uspoređuje, negirajući drugima dignitet, i zanimljivo to maskira napadajući druge za samodostatnost jer je, u dubini, čovjek rob neuravnoteženosti i neobuzdanosti. Korumpirani čovjek na svaku se riječ vrijeđa, svakoga diskreditira, bilo osobu, bilo instituciju koja ga upućuje da je postupio krivo. Čini tako da ukloni svaki moralni autoritet koji ga može kritizirati, “pribjegava sofizmu i nominalističko-ideološkom ekvilibrizmu kako bi se opravdao, obezvrjeđivao druge i napadao uvredama one koji misle drugačije”, tumači Bergoglio.

Ovo sam napisao i zato što kao teolog imam obavezu upozoriti na to što Papa govori o korupciji koja, kako vidimo, guši i naše hrvatsko društvo. Ali moram isto tako kazati gospodi iz HBK-a da, nažalost, i oni provode život u nekom drugom obliku korupcije. Papa govori o ‘’posvećenim osobama’’, citira svetog Augustina (Tract. 15 in Joannem, 17, CCL, 36, 156) i kaže: “Naša se bijeda treba malo potruditi kako bi otvorila prostor transcendenciji, ali nas u tome sprječava bolest korupcije.”

Povod za ovu drugarsku kritiku članovima HBK-a nalazim i u objavi bilance Svete Stolice (za 2019. godinu) uz obrazloženje Vatikana da “vjernici imaju pravo znati kako se troši novac”, a zbog nespremnosti predsjednika HBK-a da učini isto i preporuči to svim kolegama, o čemu je nadbiskup zadarski mons. Želimir Puljić nedavno svjedočio u razgovoru za Novu TV, premda je velika šteta što se novinarka koja je vodila razgovor (D. D.) nije dobro pripremila i informirala. Inače bi znala da je nasljednik Želimira Puljića u Dubrovniku, mons. Mate Uzinić, jedini biskup u Hrvatskoj koji se ponaša kako nalaže praksa Svete Stolice. Uzinić ističe da Crkvu takvo upravljanje nužno mora pozivati na transparentnost “kojom se javnosti omogućuje uvid u izvršene aktivnosti i njihove rezultate”. Odgovornost u upravljanju vremenitim dobrima uvijek treba pred sobom imati. Mislite li da zalaženje u privatnu točionicu uz kršenje sanitarnih mjera i skrivanje računa Crkve od građana nisu povezani? Varate se. Traži se “razboritost u upravljanju”, ali i “kritičko preispitivanje vlastitih izbora, djelovanja i ponašanja, rast povjerenja i veća vjerodostojnost”, što je preporuka više Papinih dokumenata i hrvatskih zakona.