Treća enciklika s potpisom pape Franje “Fratelli Tutti” (“Svi smo braća”, o bratstvu i društvenom prijateljstvu) potpisana je u subotu, 3. listopada, na grobu svetoga Franje Asiškog i data je u javnost u nedjelju, 4. listopada, na blagdan sveca po kojem je Papa uzeo ime. Nova Papina enciklika “crta obrise” kulture bratstva koja bi trebala biti uključena ili utemeljena u međunarodnim odnosima.

Jedna rečenica nove enciklike, doslovno se tako dogodilo, natjerala je hrvatske (nad)biskupe da se naglo sjete koliko je mirotvorstvo važno na ovim prostorima, premda je još 11. rujna 1994. na zagrebačkom hipodromu sveti papa Ivan Pavao II. zadatak ekumenizma i mirotvorstva ostavio “u amanet” Katoličkoj Crkvi i svima drugima na Balkanu (tu nas je, tijekom propovijedi, ne slučajno, smjestio desetak puta!) riječima koje mu je predložio pokojni Predrag Matvejević, onom divnom metaforom o narodima koji se moraju sporazumjeti kao što se spajaju naše rijeke Sava i Dunav.

Pojasnimo.

Riječ je o broju 253 enciklike „Fratelli Tutti“ u kojem Papa citira pismo biskupa Hrvatske biskupske konferencije (HBK). U tom dijelu enciklike Franjo kaže: “Kao što su učili biskupi iz Hrvatske ‘svakoj nevinoj žrtvi dugujemo jednako poštovanje. Tu ne može biti razlike ni rasne, ni nacionalne, ni konfesionalne, ni stranačke’.” Slijedi fusnota koja govori da je citat uzet iz Pisma HBK-a u povodu 50. godišnjice završetka Drugog svjetskog rata, objavljenom 1. svibnja 1995. Ponovimo i istaknimo: to što Papa govori, pozivajući se na to pismo, jest “nauk vjere”, nešto što postaje obvezatno za sve vjernike.

U tom dokumentu hrvatski biskupi govore, kako je podcrtao dubrovački biskup Mate Uzinić u razgovoru za N1, da pravo polazište nije “moje žrtve, a tuđi zločini”, nego je pravo polazište “zločini članova mog naroda, a žrtve drugih”. Imam potrebu, ali i moralno pravo, s obzirom na to da sam jedini novinar našeg govornog područja koji upravo to naglašava svake godine nekoliko puta, svih ovih četvrt stoljeća, dakle, da citiram ono što papagajski ali s nadom ponavljam: da “nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi, pred težim su moralnim pitanjem: Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenje medu ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini?” Važno mi je konstatirati da su, konačno, makar od Pape potaknuti, članovi HBK-a počeli shvaćati koliko je ozbiljno i obvezujuće to što su potpisali prije 25 godina.

U kraćem intervjuu koji potpisuje glavni urednik Glasa Koncila Branimir Stanić, on podsjeća na to da otkad je 1993. godine osnovan HBK, jedini hrvatski biskup koji je član Stalnoga vijeća u kontinuitetu, sve do danas, zagrebački je nadbiskup kardinal Josip Bozanić. Bozanić, pak, otkriva da je inicijator takva pisma i autor prve verzije toga važnog, možda i najvažnijeg dokumenta hrvatskog episkopata, pokojni šibenski biskup fra Srećko Badurina.

Bozanić kaže da hrvatski biskupi i u doba najvećih stradanja tijekom Domovinskoga rata “nisu iznevjerili evanđeosko načelo ljubavi prema bližnjemu i prema neprijatelju”. To nije sasvim točno jer je većina njih prešutjela barbarstvo hrvatskih snaga nad preostalim Srbima nakon Oluje. Štoviše, u Glasu Koncila se nakon akcije i znajući za te užasne zločine, u uvodnom komentaru veličala “neviđena humanost ratovanja” (SIC!), zbog čega sam prosvjedovao. Drugo, kaže Bozanić, takvo “mirovno nastojanje hrvatskog episkopata postalo je dragocjena baština kojom se može ponositi čitava Crkva i četvrt stoljeća nakon što je to pismo objavljeno”. Treba, pak, reći da su tek sada, kada su Papa i kardinal državni tajnik stali ponavljati što predstoji Hrvatima i Srbima (i drugima), članovi HBK-a “na potezu” – da se uhvate posla stvaranja “kulture bratstva”. I treće što Bozanić želi naglasiti jest da pismo iz 1995. nije u hrvatskoj javnosti naišlo na veći odjek jer se o njemu trebalo govoriti u turbulentnim vremenima nakon akcija Bljesak i Oluja. I to treba ispraviti. Tek ove godine se biskup požeški Antun Škvorčević odvažio izvući iz zaborava cijeli dokument (na misi “za Domovinu” u Okučanima prigodom 25. obljetnice Bljeska) i tek u zadnje vrijeme su dijelove Pisma citirali biskup Uzinić, neki teolozi i poneki kolega novinar.

Zaključno, ako je papa Franjo ovom enciklikom pozvao na promjenu načina razmišljanja, osudivši “kratkovidan, ekstreman, ozlojeđen i agresivan nacionalizam” koji je sve više zastupljen u današnjoj politici, hvala Bogu da je nastupilo vrijeme da se od nacionalizma jasno ograde i (nad)biskupi, svejedno dolazilo iz Tuđmanove ili Pavelićeve “radionice”. Jer kako je rekao Ivan Pavao II., pozvani smo jednim ‘’kategoričkim moralnim imperativom’’, a taj je imperativ shvatiti da mi jesmo i moramo biti braća. Nikako slučajno, jer sve se ovo događa ‘’u Božje vrijeme’’. U srijedu, 14. listopada, apostolski nuncij u RH mons. Giorgio Lingua ide u Jasenovac. Prije nego što će se pokloniti mrtvima, bratski će zagrliti žive: episkopa pakračko-slavonskog Jovana Ćulibrka i monahinje posvećene molitvi za novomučenike jasenovačke o kojima, tim žrtvama, upravo piše Vatikanska informativna služba.