U moru božićnih poruka hrvatskih biskupa – što u predbožićno vrijeme i u raznim, standardnim izjavama za medije, što na Badnju večer, što na božićnim misama – ostala je nezapažena, a prevažna je Papina poruka za Dan mira (1. siječnja) koja se piše nešto ranije i objavljuje uoči Božića. Kada već spominjem božićne poruke biskupa i papu Franju, istaknimo da će se rijetko naći propovijedi u kojima govornik citira Franju. Ne, većina citira Benedikta XVI. ne bi li ostali dosljedni: ima ih dosta, (nad)biskupa koji više vode brigu o tome kako će narod reagirati ako pokažu odviše sinodalne odanosti prema čovjeku koji je stopirao kanonizaciju Alojzija Stepinca i “zanovijeta” oko Međugorja. I nije slučajno što članovi Hrvatske biskupske konferencije nisu pozvali papu Franju u Hrvatsku.

Elem, nije mi jasno zašto bi se svake godine ceremonijalno, urbi et orbi trebalo naglašavati što su ovdašnji (nad)biskupi kazali za Božić ili za Uskrs, za Veliku Gospu itd. ako nije riječ o nekoj čudnovatoj konstrukciji ili ispadu na kakve smo se, nažalost, navikli. Uostalom, kako istim ušima i istim očima imati podjednako razumijevanje kada zagrebački nadbiskup Josip Bozanić na misi polnoćki, okružen skelama, kaže “Danas nam s neba pravi mir siđe”, a prije toga u Glasu Koncila pohvali užasavajući revizionistički feljton o Jasenovcu kojim se Crkva, baš Bozanićeva mjesna Crkva, izruguje Srbima, Romima, Židovima i ostalim žrtvama tog ustaškog logora smrti? O kakvom “pravom miru” taj čovjek govori? O čemu on bulazni?!

No dobro. Bilo je ovog Božića i suvislih poruka, više njih. Tako je riječki nadbiskup Ivan Devčić (nije bio jedini) potaknuo vjernike na molitvu za ljude u zdravstvenom sustavu. “Vidjeti te liječnike i medicinsko osoblje s koliko ljubavi se sagibaju nad bolesnicima i liječe ih iako znaju da se i sami mogu zaraziti, to je slika Isusa Krista. To je slika Isusove prisutnosti među nama”, poručio je Devčić. Nadbiskup koadjutor Splitsko-makarske nadbiskupije i apostolski upravitelj Porečke i Pulske biskupije Dražen Kutleša u Poreču je kazao da “žrtva i brižnost bolničkog osoblja svjedoče da zadnju riječ ima Ljubav koju je Isus unio u našu prolaznost te su svi patnici na nedokučiv Božji način dionici pobjede te iste Ljubavi, Slave Božje, objavljene u siromaštvu betlehemske štalice”. Bilo je i zapanjujućih poruka u homilijama. Tako je požeški biskup Antun Škvorčević izrazio “određenu zadivljenost znanstvenim napretkom” napose o čovjeku, koji među ostalim otkriva “da je u genima i u našem DNK na svoj način zapisano sve o nama, istina o nama, naša sudbina”. Ma, je li? Zaista, sudbina nam je zapisana u DNK? Maestralno!

Zato kažem, bolje je i svrsishodnije da dadnemo riječ najozbiljnijem lideru na planetu. Poruka pape Franje za 54. svjetski dan mira, koji se slavi 1. siječnja 2021. godine na svetkovinu svete Marije Bogorodice, nosi naslov “Kultura skrbi kao put mira”. Kultura skrbi, o kojoj duž cijelog pontifikata govori papa Franjo, osobito u enciklikama Laudato si i Fratelli Tutti, kao zajednička, solidarna je obveza koja se ostvaruje sudjelovanjem kako bi se zaštitili i promicali dostojanstvo i dobro svih ljudi te spremnost za interes, posvećivanje pozornosti, samilost, pomirenje i ozdravljenje, za međusobno poštovanje i uzajamni prihvat, povlašteni je put u izgradnji mira kako bi se suzbila kultura ravnodušja, odbacivanja i sukoba, koja je danas često nadmoćna.

Na osam stranica teksta Papa se obraća šefovima država i vlada, odgovornima u međunarodnim organizacijama, duhovnim vođama i vjernicima raznih religija te muškarcima i ženama dobre volje i sve ih ohrabruje da postanu proroci i svjedoci kulture skrbi, kako bi se ispravile brojne društvene nejednakosti. Jer, objasnio je, lađa ljudskoga roda, na kojoj se nitko ne spašava sam, može ploviti na sigurnoj i zajedničkoj ruti samo s kormilom dostojanstva osobe i kompasom temeljnih društvenih načela. 

Papa se osvrnuo na zbivanja iz 2020. godine, obilježene velikom zdravstvenom krizom zbog pandemije bolesti covid-19 koja je otežala druge međusobno povezane krize, kao što su klimatska, prehrambena, gospodarska i migracijska, te prouzročila vrlo veliko trpljenje i nevolje. Pritom je, prije svega, mislio na one koji su izgubili člana obitelji ili neku dragu osobu, ali i na one koji su ostali bez posla. Posebno se spomenuo liječnika, medicinskih tehničara i sestara, znanstvenih istraživača, volontera, kapelana i osoblja u bolnicama i zdravstvenim centrima, koji su se žrtvovali, a to i dalje čine, uz velike napore i žrtve, toliko da su neki od njih umrli nastojeći biti uz bolesnike, olakšati im patnju ili spasiti život.

Misleći na njih, Papa je ponovno uputio apel odgovornima u politici i u privatnom sektoru, da primjene odgovarajuće mjere kako bi zajamčili pristup cjepivu protiv covida-19 i najosnovnijim tehnologijama potrebnima za pomoć bolesnima, najsiromašnijima i najslabijima. I bio je više nego konkretan: novcem za oružje, primjerice, valja ustanoviti fond za suzbijanje gladi.

Pandemija i druga zbivanja pozivaju nas da prihvatimo i naučimo “gramatiku skrbi” koja obuhvaća promicanje dostojanstva svake ljudske osobe, solidarnost sa siromašnima i slabima, brigu o općem dobru te očuvanje svega stvorenoga. Ako nečega ima u “DNK čovječanstva” kakvo “čitamo” u misteriju Božjeg utjelovljenja, dopusti li se ta metafora, to je potreba da oblikujemo zajednicu braće i sestara koja se međusobno prihvaća vodeći brigu jedni o drugima.