Tri stvari valja konstatirati u ovoj kolumni. U srijedu, 16. rujna, kao glavni zareditelj, uz suzareditelje splitsko-makarskog nadbiskupa i metropolita Marina Barišića i nadbiskupa koadjutora Dražena Kutleše, kardinal državni tajnik Svete Stolice Pietro Parolin zaredio je mons. Antu Jozića (Trilj, 16. 1. 1967.) za novog apostolskog nuncija u Bjelorusiji. Svečanost je upriličena u novoj župnoj crkvi Svete obitelji Gospina prasvetišta u Solinu (koje s pravom valja smatrati središnjim kršćanskim mjestom među Hrvatima). Mons. Jozić je održao prevažnu lekciju Hrvatima.

Sveta Stolica je tražila od tadašnjeg splitsko-makarskog nadbiskupa Ante Jurića svećenika za diplomatsku službu, a on je odlučio poslati don Antu Jozića na Papinsku crkvenu akademiju (1995. – 1999.). Jozić je doktorirao 1999. iz obaju prava na Papinskom lateranskom sveučilištu (o temi Konkordatska djelatnost između Svete Stolice i Republike Hrvatske). Dobro su ga pripremali za službu vatikanskog veleposlanika. Najprije je obavljao službu tajnika u Apostolskoj nuncijaturi u Indiji (1999. – 2003.), zatim savjetnika pri Predstavništvu Svete Stolice u Ruskoj Federaciji (2003. – 2009.), da bi mu u lipnju 2009. bila povjerena služba voditelja Studijske misije Svete Stolice u Hong Kongu, zapravo za Crkvu u Kini, gdje je ostao sve do ožujka 2019. godine. Papa Franjo ga je 2. veljače 2019. imenovao naslovnim nadbiskupom Cisse i apostolskim nuncijem u Obali Bjelokosti. Teška prometna nesreća 7. travnja 2019. (u Dalmaciji) odgodila je biskupsko ređenje najavljeno tada za 1. svibnja, a pandemija koronavirusa odgodila je ređenje najavljeno za ožujak ove godine u Vatikanu. Tiskovni ured Svete Stolice objavio je 21. svibnja da je papa Franjo mons. Antu Jozića imenovao apostolskim nuncijem u Bjelorusiji. Konačno, potpuno oporavljen (neki kažu i čudesno), don Ante ide sada predstavljati papu Franju u zemlju zloglasnog Lukašenka. Odlično pripremljen (govori i deset stranih jezika), nadbiskup Josić šalje jednu, rekoh, prevažnu poruku ovdašnjoj Crkvi i hrvatskom društvu.

Pažljivo čitajte ovaj dio intervjua koji je dao za HKM: “Nije dobro da Crkva ulazi u politiku i da se politički angažira za ili protiv jedne opcije. Zašto? Crkva mora biti otvorena prema svima, prema svim vjernicima. Ako se Crkva – ili njeni lideri – opredijeli za jednu ili drugu osobu, onda dolazi do podjele vjernika. Jer svi vjernici ne misle isto. Prema tome, mi smo pozvani svjedočiti evanđelje, Božju riječ (…) Čim se izdvojimo iz te svoje uloge, čim se opredijelimo za jednu ili drugu političku opciju, onda ćemo doći u stanje da ćemo se suprotstaviti drugim vjernicima unutar Crkve koji tako ne misle i doći će do napetosti. Biskupi i svećenici moraju nadahnjivati svoje vjernike, podržavati u stavu Crkve, u skladu s evanđeljem, a ne u skladu s političkim strankama. Zato treba prepustiti političkim strankama da se dogovore, da rade za dobro ljudi, za istinu, za pravdu, za one vrednote koje pomažu svakoj državi – napredak, rast i ekonomsku neovisnost.” Kamo sreće da su članovi episkopata to fundamentalno pravilo shvatili tamo još 1990.!

Drugo. Prilikom boravka u Splitu kardinal Parolin (drugi čovjek Svete Stolice) družio se s članovima HBK-a i bilo je govora i o Alojziju Stepincu. Upitan od novinara kada će doći do proglašenja Stepinca svetim, Parolin je, ne jednom, već tri puta rekao “u Božje vrijeme”. Da bi, valjda konačno, stvar bila kristalno jasna Crkvi u Hrvatskoj (i u BiH), Parolin je za Glas Koncila rekao i ovo: “Sveti Otac želi da kanonizacija kardinala Stepinca bude trenutak zajedništva za čitavu Crkvu, a ne razlog sukoba ili suprotstavljanja. Smatram da je u srži o tome riječ. To zahtijeva strpljivost i od Crkve u Hrvatskoj, koja, naravno, s velikom zebnjom i s velikom željom iščekuje tu kanonizaciju.” Dakle, gospodo iz HBK-a, posvetite se dijalogu sa Srpskom pravoslavnom Crkvom, inače, poručuje vam Papa, vama nije stalo do Stepinca!

Treća i vrlo važna stvar koju valja istaknuti: u četvrtak, 17. rujna, oglasila se Komisija HBK-a Iustitia et pax o pandemiji covida-19. Izjavu je, zaista važnu, potpisao predsjednik Komisije, nadbiskup đakovačko-osječki Đuro Hranić. U njoj se, među inim, naglašava i ovo: “Širenje teorija zavjere, panike, negiranje osobne odgovornosti i zanemarivanje prava i zdravlja drugih te ignoriranje ne samo znanstvenih spoznaja već i vidljive stvarnosti oko nas, nije prihvatljivo, jer pridonosi zbrci i neredu koji su nam svima najmanje potrebni. S druge strane, kršenje pravnih propisa kojima je cilj prevencija širenja zaraznih bolesti, povlači prekršajnu pa i kaznenopravnu odgovornost, posebice u slučajevima sprječavanja zdravstvenih radnika u obavljanju zdravstvene djelatnosti.”

Ovo je, da ne dvojimo, šamarčina novim “ravnozemljašima” koji negiraju bolest i napadaju znanost. Pak, ovo valja pročitati i kao snažnu poruku ekstremnoj hrvatskoj desnici, pa i onoj koja bi željela zloupotrebljavati Crkvu, onoj kojoj je do “festivala slobode”. Zaključno: neka se biskupi i svećenici ne bave poslovima političara, neka se bave navještajem evanđelja i ekumenskim dijalogom (i pomirenjem sa Srbima i ostalima), a svi skupa neka znamo da ovo nije vrijeme sebičnosti, već solidarnosti u dobru i u raspodjeli raspoloživih dobara, počevši od onih koje nam pruža jedan od stupova na kojima treba počivati Hrvatska – jaki sustav javnog zdravstva. Najkraće rečeno: papa Franjo i HBK poručuju da smo pred velikim ispitom solidarnosti i bratstva.