Apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj, nadbiskup Giorgio Lingua, posjetio je Jasenovac u srijedu, 14. listopada. Učinio je to ubrzo nakon objave nove enciklike pape Franje Fratelli Tutti (FT, “Svi smo braća”, Vatikan, 4. listopada), u kojoj se poglavar Katoličke Crkve poziva na dokument Hrvatske biskupske konferencije potpisan 1. svibnja 1995. (o 50. godišnjici završetka Drugog svjetskog rata) da bi podsjetio, ne samo katoličke vjernike, da “svakoj nevinoj žrtvi dugujemo jednako poštovanje” i da tu “ne može biti razlike ni rasne, ni nacionalne, ni konfesionalne, ni stranačke” (FT 253). Valja opet istaknuti i da je nedavno Vatikanska informativna služba pisala o novomučenicima jasenovačkim, sasvim korektno, i egzaktno o ustaškom logoru smrti Jasenovac

Mons. Lingua je obišao institucije i mjesta sjećanja Požeške biskupije. U Jasenovcu ga je dočekao biskup mons. Antun Škvorčević. Posjet je započeo ekumenskom molitvom u jasenovačkoj crkvi Sv. Nikole biskupa u zajedništvu s mjesnim biskupom i pakračko-slavonskim episkopom Jovanom Ćulibrkom. Mons. Lingua je kazao da tamo “nije došao suditi”, nego da je u Jasenovac (a nakon Jasenovca i u Staru Gradišku) stigao “moliti se, prignuti koljena, plakati sa svima onima koji su plakali, trpjeli i vapili Bogu”. Istaknuo je da je došao “razmatrati lice Krista patnika koji, nažalost, i danas nastavlja biti razapinjan ondje gdje se čini nepravda, gdje se ne poštuje ljudsko dostojanstvo, gdje prevladava zloća ljudi”, ali kako vjeruje da “jedan drugačiji svijet može postati stvarnost, uz doprinos svih i uz zauzetost svakog pojedinog, po sposobnosti da prašta do sedamdeset puta sedam”.

Episkop Jovan, javila je IKA, pozdravio je riječi nuncija i riječi “domaćina i subrata ovdje u Slavoniji”, biskupa požeškoga, te ponovio riječi iz Evanđelja: “Gdje su dva ili tri sabrana u moje ime, i ja sam među njima” (usp. Mt 18, 20). “Stoga je”, rekao je vladika Jovan, “prvi i najvažniji čin danas naše prisustvo i naše zajedništvo, kako ovdje u hramu tako i kod nas u manastiru, i konačno, na spomen području, tamo gdje je bio centralni dio jasenovačkoga logora. Mi smo ovdje samim tim potvrdili da smo jedno, da smo okupljeni u Kristovo ime. A onda time dopuštamo Kristu da čini čuda dalje u nama, da čini čuda praštanja, da čini čuda iscjeljenja i da čini čuda nebeskoga zajedništva”. Na pitanje koliko je taj susret važan za narod koji živi na tom području, episkop je odgovorio: “Nas trojica upravo smo samo slika toga zajedništva gdje smo, kažem, ‘dva ili tri sabrana u ime moje’, tu se odmah sabire i narod. Mi smo ovdje kao pastiri naroda, ali se podrazumijeva da mi narod i predstavljamo.”

Nakon sastanka sa svećenicima novljanskog dekanata u župnom uredu, nuncij se uputio do manastira odnosno hrama Rođenja svetog Jovana Krstitelja u Jasenovcu, gdje su ga dočekali episkop Jovan i monahinje. U hramu se, na spomen boravka, upisao u Evanđelje (što je vrlo važna gesta prijateljstva i ekumenizma!) i poslušao pozdravne riječi episkopa Jovana (na engleskom jeziku) koji je rekao da se sestrinstvo i u hramu i inače nalaze u molitvi “kao na Velikoj suboti, između Gospodove patnje i vaskrsenja”, radeći “na sjećanju i praštanju”. Mons. Lingua je posjetio i nedavno posvećeni paraklis (kapelicu) manastira, pogledao izložbu slika sestre Marije, izuzetno nadarene likovne umjetnice koja slika motive novomučenika jasenovačkih, i zadržao se u razgovoru s monahinjama i domaćinom.

Nakon pohoda manastiru posjetio je, kao prvi predstavnik Svete Stolice koji to čini, i spomen područje Jasenovac gdje su još jednom odjeknule u župi citirane riječi iz nove enciklike pape Franje „Fratelli Tutti“: “Za pravednošću se, pak, na primjeren način traga jedino ljubavlju prema samoj pravednosti, poštivanjem žrtava, sprječavanjem novih zločina i brigom za opće dobro, a ne s izlikom za iskazivanje vlastite srdžbe. Upravo praštanje omogućuje traženje pravednosti bez upadanja u začarani krug osvete ili u nepravdu zaborava (FT 251, 252).” Prije polaganja cvijeća i tihe molitve u kripti podno Kamenog cvijeta, nuncij Lingua boravio je u muzeju gdje ga je pozdravio i u postav, kao i u povijest jasenovačkog logora smrti, uputio kustos Ivo Pejaković.

Kada se sve ovo kaže ili napiše, valorizira i stavi u kontekst te shvati što tu Sveta Stolica pokušava učiniti među Hrvatima i Srbima, nikako da se razumije logika kojom se rukovodi zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić, koji mirno promatra kako se u njegovu tjedniku Glas Koncila odvija brutalno obezvrjeđivanje i za Papu važnih novomučenika jasenovačkih i svih ostalih žrtava ustaškog terora (u ružnom, revizionističkom feljtonu). A kamoli da bude jasno zašto Bozanić, i nakon što je postavio novog urednika na čelo toga lista, nastavlja u uvodnicima šamarati Srpsku pravoslavnu Crkvu iako su Papa i državni tajnik Svete Stolice kardinal Pietro Parolin zatražili geste dijaloga i pomirenja, pak se hvaliti grozomornom, nacionalističkom i antikoncilskom sintagmom “Stepinčeva Crkva”.

Crkva, kako je tumačio naš najveći postkoncilski teolog fra Tomislav Janko Šagi Bunić, može biti samo Kristova. I u njoj, bilo da se križamo s lijeva na desno ili s desna na lijevo, bilo da kažemo “Hvaljen Bog” ili “Pomoz’ Bog”, svi smo mi, upravo piše Papa – braća (i sestre)! Ako je imperativ, tumači Franjo, ne praviti razlike među mrtvima, valjda ih ne moramo raditi niti među živima. Ljubiti i praštati. To moramo. I u tome je sav Božji zakon.