‘Kakva šteta što mu nije pripala vlast, sva vlast, imali bismo hrvatskog Perikla koji bi zacijelo istjerao guske iz magle, guste pandemijske magle i susljedne joj ekodemije (ekonomske i ekološke)“, zavapio je Milan Rakovac u osvrtu u kojem piše i o odlasku Josipa Kregara, neprežaljenog prijatelja, suputnika, gorostasa… kojeg više nećemo moći pratiti na stranicama Nacionala. Preminuo je od zatajenja srca u svom stanu u Zagrebu, u večernjim satima četvrtka, 13. kolovoza. Da, isto ja to kažem, kakva šteta što Kregar nije postao predsjednik Republike! Zašto mi je žao što se to nije dogodilo?

Imali bismo predsjednika koji ne paktira sa zločinom! ‘’Zajednički neprijatelji su primitivizam i zaostalost’’, napisao je u posljednjoj kolumni (13. kolovoza), kao i Rakovac, na portalu Autograf, gdje se javljao svakoga četvrtka posljednjih pet godina, točan kao urica, precizan i oštar kao skalpel. Imali bismo za šefa države osobu koja je, kao što je napisao Ivo Josipović, ‘’otišla puno dalje od mnogih’’. Jer nije samo puno znao o društvu, već ga je i razumio. ‘’Razumio je složene odnose ekonomskih i političkih struktura, njihov odnos prema građanima, ekonomske odnose i veze s politikom, a najvažnije, znao je što je pravda a što nepravda. Upravo zato, ponajviše, smetala mu je korupcija i smatrao ju je ponajvećim društvenim zlom, izvorom nepravde, siromaštva i nedemokratskih odnosa, sredstvom akumuliranja sirove, nelegalne i nelegitimne društvene moći’’, reče bivši predsjednik.

Znanstvenik, sociolog, pravnik i političar, proučavao je društvo. Bio je Kregar i naš Periklo i naš Ciceron. Potonji je 168. godine prije Krista zapisao: ‘’Siromah radi, bogat iskorištava prvoga, vojnik brani obojicu, porezni platiša plaća za svu trojicu, lutalica odmara se za četvoricu, pijanac pije za petoricu, bankar potkrada svih šest, odvjetnik zavađa svu sedmoricu, liječnik ubije svih osam, pogrebnik pokopa svih devet, političar živi na račun svih deset.’’ Kregar je govorio kao Ciceron.

I zašto je to važno naglasiti? Jer bi Ciceron danas kazao da hrvatski građani šute i strahuju, sagibaju kičmu pred vlasti i, oprostite mi na brutalnost i na otvorenost, jedu govna. Mislite li da nemam pravo tako o nama pisati, da nas ne poznajem, da pretjerujem? Varate se! Zašto šapućete u kafićima i zašto gledate preko ramena i naokolo da vidite tko vas sluša i možete li se društvu u kojem se nalazite povjeriti, možete li otvoriti dušu i kazati, odista, što mislite o situaciji? I vi ste djeca glasovite hrvatske šutnje!

Prof. Kregar nije šutio! Nije nikada kalkulirao! Dapače, cijelo je vrijeme vježbao pareziju, antičku/grčku govornu stilsku figuru (pojavljuje se prvi put kod Euripida oko 484. godine prije Krista) koja se može prevesti kao slobodan govor, otvoren govor, kao iskren govor. Tako je Kregar i govorio i pisao: potpuno iskreno, izravno, osobno (istinitost parezije, tumači stručnjakinja za hermeneutiku Jadranka Brnčić, jamči osobnost onoga koji govori) i zbog svega toga potpuno smiono. Iznoseći štošta drugačije od uvjerenja većine, govornik i kolumnist Kregar – s katedre, na tribinama i stručnim skupovima, na ulici, u sabornici, u kolumnama i akademskim člancima – izlagao se riziku u vidu gubitka popularnosti, političkog skandala, sankcija… Istodobno, govornik/pisac Kregar upuštao se u otvoren govor jer je smatrao da je iznošenje istine njegova (moralna) dužnost, da to mora učiniti kako bi pomogao i sebi i drugima na putu do istine.

Kregar i ja imali smo puno toga zajedničkog, a osobito se nismo mirili s činjenicom da su građani sputani i pasivni. Nismo željeli vjerovati da je nedostatak reakcija, na razini građanstva, samo rezultat naše komocije ili fatalnosti, kaotičnog i potpuno nezanimljivog stanja u oporbenim redovima ili navike na gazdovanje uvijek istih. Kregar je govorio da je strah stvaran, razumljiv, ali i oboriv.

Ne bih nikako želio da ove retke shvatite kao omalovažavanje. Niti kao moju samopromociju, s obzirom na to da sam u više navrata dokazao da sam spreman prozvati lopove, kriminalce i zločince najgore vrste. Jer ja vas, u stvari, želim ohrabriti. To bi bila najbolja pohvala profesoru Kregaru – da budemo odvažni i spremni nešto poduzeti kako bi nam bilo bolje – jer i on je takav bio.

Politika ima svoje logičke okvire. U javnost treba izlaziti (a Kregar je to činio) sa sigurnim i jasnim idejama, utvrđenim činjenicama, nesumnjivim stajalištima i prijedlozima koje javnost može prihvatiti u gradnji svoje budućnosti. Nasuprot tome, na veliku žalost, još uvijek je politički život u Hrvatskoj opterećen privatnim prohtjevima, doskočicama i drugim oblicima degradiranja, iako bi politika, bez sumnje, trebala biti vrlo častan posao koji čovjek obavlja kako bi razriješio najzagonetnije pitanje naše egzistencije, a to je kako živjeti slobodno i čestito, pojedinačno i zajedno – što je veliki profesor Josip Kregar žarko želio.

Kada smo promovirali Kregarovu posljednju knjigu političkih eseja ‘’Bleferi i šahisti’’ (TIMpress, Zagreb, 12/2019), kolegica Orhidea Gaura Hodak kazala je da njegove kolumne doživljava ‘’kao pisma hrvatskoj državi. Pisma onima koji bi trebali predstavljati hrvatsku državu i upravljati državom, ali i onima u ime kojih se predstavlja i kojima se upravlja’’. Napišite i vi jedno dobro pismo Republici Hrvatskoj i poželite joj isto što i Josip Kregar: da postignemo odnos samoposjedovanja i samouvažavanja. Adiós, amigo Kregar!