U povodu 25. obljetnice službe zagrebačkog nadbiskupa i metropolita kardinala Josipa Bozanića, u ponedjeljak 3. listopada 2022. u Velikoj dvorani Hrvatskog katoličkog sveučilišta (HKS) održan je svečani koncert. Tom mu je prigodom darovana spomen-medalja koju je predstavio zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško. Čestitku u ime svih svećenika, redovnika, redovnica i vjernika laika uputio je zagrebački pomoćni biskup Mijo Gorski. Istaknuo je da je jedan od događaja koji su obilježili nadbiskupsku službu kardinala Bozanića svakako bila beatifikacija kardinala Alojzija Stepinca. Uz tu beatifikaciju, posljednjih dvadeset godina obilježila je Druga sinoda Zagrebačke nadbiskupije čiji je sinodski hod svečano završen u subotu 1. listopada ove godine. Valja o Bozaniću u ovoj kolumni nešto kazati s obzirom na to da do nedjelje 16. listopada, kada je pišem, nije objavljen nijedan pregledni članak o Bozanićevu upravljanju Nadbiskupijom, pa ni opširni tekst u njegovu katoličkom tjedniku Glasu Koncila. Bilježimo tek jedan intervju, protokolarne namjere, a koji je Bozanić dao vjerskoj emisiji “Trag vjere” Hrvatskog radija i koji je emitiran u petak 14. listopada.

Budući da je taj intervju jedino mjesto na kojem se, zasad, Josip Bozanić osvrnuo na proteklih četvrt stoljeća koliko je prošlo otkad je 4. listopada 1997. u zagrebačkoj katedrali preuzeo vodstvo Nadbiskupije od pokojnog nadbiskupa i kardinala Franje Kuharića, iz toga nastupa treba navesti tri vidljiva znaka. Prvi je da je, premda to nije novost u Crkvi u Hrvatskoj, nadbiskup Josip Bozanić podijelio odgovornost upravljanja važnim ustanovama Nadbiskupije vjernicima laicima – vidi se i da ima povjerenja u žene i to treba pohvaliti. Druga sinoda koja se vukla gotovo 20 godina (pokrenuta je u veljači 2002., prva se pak dogodila 1925.) omogućila je kakav takav glas “crkvene baze”, ali će se tek pokazati je li istina da raste svijest vjernika laika da su i oni odgovorni, a ne samo statisti u Crkvi, da su svi krštenici ravnopravni i da imaju isto dostojanstvo. Treće, Bozanić iza sebe ostavlja dobro utemeljen i dobro osmišljen HKS, koji bi, po njegovoj zamisli, trebao imati i druge studije.

U bolna pitanja gotovo nitko ne želi dirati. Jedan sam od rijetkih koji o njima progovara. Solidna knjiga dala bi se sastaviti od tekstova u Nacionalu posvećenih Bozanićevim promašajima. O njemu se pišu i govore samo laude. Čak i kada ga svjetovni novinari intervjuiraju, što se događalo vrlo rijetko (pravih intervjua je bilo najviše pet, a tiskovnih konferencija s profesionalnim novinarima nijedna), preskače se ono ključno. A o ključnom je sam nadbiskup pozvao da se govori, ali je odustao. Bilo je to nedugo nakon što je 4. listopada 1997. od pokojnog nadbiskupa i kardinala Franje Kuharića preuzeo kormilo Nadbiskupije, kada je za Božić te godine, doduše riječima našeg profesora moralne teologije Marijana Valkovića, progovorio o ‘’grijehu struktura’’. Podsjetimo se tih vrlo važnih Bozanićevih riječi: “Nagle promjene političkog i gospodarskog sustava omogućile su brzo bogaćenje pojedinaca i sve veće siromašenje brojnih građana. Na djelu je grijeh struktura što su ih omogućili zakoni i propisi, kojima prvotni cilj nije bio opće dobro čovjeka i zajednice.”

Cijelo vrijeme, de facto, nadbiskup Bozanić je HDZ-u držao ljestve dok se nastavilo pljačkati i osiromašivati građane. Bio je nekakav supervizor grešnih struktura. Hej, pa kardinal ne reagira ni nakon vijesti da je milijarda kuna „pospremljena“ u plinskim malverzacijama. I ne samo da je HDZ-u držao ljestve nego ga je politički suportirao. Pa i onda kada je signalizirao da se ne glasa za ‘’Škorin eksperiment’’. I toga se prisjetimo: od vodstva države je tražio razboritost, kakti državničku mudrost “koja se neće poigravati nepromišljenim eksperimentima i hvaliti nerealnim obećanjima”. Ništa od toga, kažem, vi nećete pročitati u protokolarnim intervjuima. Tko je, naprimjer, provalio veliku ‘’aferu prebendara’’ i upozorio na Bog te pita koliko silnih milijuna izgubljenih u kojekakvim igrama Bozanićevih svećenika? Naravno, Nacional, i tako dalje i tomu slično.
To što Bozanića muči, a svakako ga muči, zaustavljena kanonizacija nadbiskupa Alojzija Stepinca (“tomu smo se nadali, na tomu smo radili i radimo”), a tu bolnost nadbiskup naziva “kušnjom koja traži strpljenje”, jer kako je kazao državni tajnik Svete Stolice kardinal Pietro Parolin, ta bi se kanonizacija imala dogoditi, ali “u Božje vrijeme”, što god to značilo, nije alibi da prestane govoriti o korupciji koja kao rak razara ovo naše društvo.

Nadbiskup je ponosan na to što svećenička zvanja ne opadaju, ali brojke koje govore o vjernicima koji žive sakramentalno ne daju prostora za veliki optimizam, više za oprez. Eto, hvali se Sinodom da je ‘’slušao glas baze’’, ali da je samo prešao ulicu i porazgovarao s kumicama na Dolcu, znao bi da ta vlast koju on suportira zaudara na lopovluk.

Zbog nekvalitetne komunikacije prosječni će građanin zaustavljen na ulici malo znati kazati o bilanci ovih 25 godina koje su obilježile i Bozanićevu pastirsku službu u najvećoj mjesnoj crkvi u Hrvatskoj. Ovaj novinar i teolog pak zna da je nadbiskup debelo podbacio, jer kad je preuzimao službu rekao je da “naš hrvatski narod (…) treba glasnike nade koji će mu otvarati putove budućnosti (…) potrebna mu je dobronamjerna i istinoljubiva kritičnost te proročka usmjerenost prema budućnosti”. Je li sam Bozanić bio čovjek istinoljubive kritike? Mislim da nije.