Mnogi se iskreno pitaju što je doista rekao papa Franjo o homoseksualcima u nedavno objavljenom dokumentarnom filmu o životu i službi pape Franje “Francesco”. Nakon što sam još jednom pogledao intervjue koje je Papa dao meksičkoj novinarki Valentini Alazraki Crastich (vatikanskoj dopisnici meksičke Televise koja to radi od 1974.) i s obzirom na to da je Papa jasniji i slobodniji kada govori jezikom koji ovdje potpisani novinar savršeno razumije (govor nas rođenih i odraslih u Buenos Airesu), jasno je i potrebno istaknuti nekoliko stvari. Prvo: vatikanske kamere snimale su sve (i kod prvog razgovora 2015. i kada je rađen taj drugi, sada od katoličke desnice osporavani intervju iz svibnja 2019.) i netko je u Vatikanu rezao taj materijal te izbacio neke segmente. Televisa je to pokazala bez naknadne montaže i jasno je svakome iole upućenom u televizijski posao da je emitiran “rezani materijal”.

U emitiranoj verziji Papa kaže da homoseksualci imaju, jer su i oni “Božja djeca”, pravo na obitelj. “Nitko ne smije biti izbačen niti zbog toga biti unesrećen”, kazao je Franjo. Papa ne daje svojevrsnu prešutnu potvrdu da se istospolnim parovima dopusti posvojenje. Budimo načisto kod toga. Drugo: govor tijela i jezik koji Papa koristi daje mi pravo tumačiti da je Papa tada želio, premda je cenzuriran, ponoviti stav iznesen 2010., dok je još bio nadbiskup Buenos Airesa. “Ono što moramo stvoriti je zakon o istospolnoj zajednici. Tako su zakonski pokriveni. Zauzeo sam se za to”, kaže Franjo, pak, u (autoriziranom) dokumentarcu izraelsko – američkog redatelja Evgenyja Afineevskoga (rođenog u ruskome Tatarstanu), pozivajući se očito na svoj prijedlog braći biskupima tijekom rasprave o homoseksualnim brakovima u Argentini, prema kojem bi prihvaćanje istospolnih zajednica moglo biti način da se spriječi donošenje zakona o istospolnim brakovima u zemlji, što se ipak dogodilo. Treće: nema razloga da se cenzurira Papu koji je samo ponovio što je ranije zastupao. Zaključno: hrvatski katolici s deset godina zakašnjenja primaju informaciju da je poglavar njihove Crkve čovjek koji – jer je dobar pastir i jer ne želi prestati biti ‘običan svećenik’ (što izričito naglašava kolegici Alazraki), kao što je Isus činio – želi obgrliti sve ljude. Baš sve. Pa tako i homoseksualne osobe.

Papa je o homoseksualcima više puta govorio i neke važne geste činio jer, ponavljam, želi grliti. Tako je nedavno, tijekom opće audijencije srijedom, 16. rujna u dvorištu renesansne vatikanske palače San Damaso rekao grupi od 40 roditelja LGBT djece da “Bog voli homoseksualce baš onakvima kakvi jesu” te da “Crkva voli tu djecu onakvu kakvi jesu jer su Božja djeca”. I tu dolazimo do zanimljiva problema ili izazova za nekog tko je, kao ja, specijalizirao i moralnu teologiju. To je, naime, i izazov i pastoralni “problem” za hrvatske biskupe, ali i za druge kršćane (i pravoslavne i protestante). Naime, ako “Bog voli homoseksualce baš onakvima kakvi jesu” i ako, prema Katekizmu (KKC, HBK, 1994. vidi: 2357-2359) ljudi “ne biraju svoje homoseksualno stanje” (“nisu za to krivi”, kaže Novi katekizam nizozemskih biskupa, Stvarnost, 1970.) te ih treba “prihvaćati s poštovanjem, suosjećanjem i obazrivošću” i valja “izbjegavati svaki znak nepravedne diskriminacije” – kako se nosimo s dosadašnjim učenjem Crkve, ali i nekim mjestima u Bibliji (nema ih baš puno, Isus ih uopće ne spominje!) koja se obara na homoseksualne odnošaje (Post 19, Rim 1… )?

“Pravno priznavanje homoseksualnih zajednica ili njihovo postavljanje na istu razinu s brakom značilo bi ne samo odobravanje devijantnog ponašanja, što bi imalo za posljedicu pretvaranje u model u današnjem društvu, već bi i zaklonilo osnovne vrijednosti koje pripadaju zajedničkom nasljedstvu čovječanstva”, zaključuje se u dokumentu Kongregacije za nauk vjere iz 2003. o homoseksualnim vezama. U svojoj je službi papa Franjo često potvrđivao doktrinarno učenje Katoličke Crkve da je brak cjeloživotno partnerstvo između jednog muškarca i jedne žene. Ali se sada događa pomak. Odobravanje civilnih zajednica za istospolne parove vrlo je drugačiji pristup. To je stav koji predstavlja odstupanje od stava prethodnih papa. Što bi to trebalo značiti za hrvatske biskupe?

Članovi HBK-a i svećenstvo, većina njih, ponavljat će kako Katekizam objašnjava da su homoseksualne sklonosti “objektivno neuredne” (usp. Kardinal Franjo Šeper, Persona humana 8, 1975.), homoseksualni su postupci “suprotni prirodnom zakonu”, a oni koji se identificiraju kao lezbijke i homoseksualci, kao i svi ljudi, pozvani su na vrlinu čednosti. Ali je li to put pastorala? Ne, hrvatski biskupi moraju prihvatiti Zakon o životnom partnerstvu osoba istog spola. Mislim da papa Franjo trasira put, polako ali ustrajno, jedne civilizacije ljubavi koja se ima dogoditi prije nego što svi zajedno odemo dođavola, stameno i ustrajno kao što mijenja vatikansku kuriju s ciljem (to isto eksplicitno kaže kolegici Alazraki) da “padne posljednja apsolutistička monarhija na svijetu”, sadašnja koncepcija Crkve. Tvrdim da je to put, ne mržnje (kakav se nametao dok sam bio bogoslov u Argentini, kada smo koristili vrijeme nogometa da udaramo kolege za koje smo vjerovali da su homoseksualci), već prihvaćanja i zagrljaja, kakav sam počeo demonstrirati kao voditelj programa prvog Gay Pridea u Zagrebu (i prije toga). Put solidarnosti i međusobnog poštovanja. Put rušenja zidova i barijera za kakav se odlučio papa Franjo.