Na nedavno održanom Sedmom kongresu poglavara svjetskih i tradicionalnih religija u glavnom gradu Kazahstana, papa Franjo je pozvao svjetske čelnike da zaustave sukobe i krvoprolića posvuda te da odustanu od agresivne i destruktivne retorike: ‘’Molimo vas, u ime Boga i za dobrobit čovječanstva: založite se za mir, a ne za naoružanje! Samo služeći miru ostat će tvoje ime veliko u povijesti.’’ Rat u Ukrajini se intenzivira, raste broj prijetnji uporabom nuklearnog (makar taktičkog) oružja. Na svim stranama svijeta raste uvjerenje da će mir, ma koliko taj pojam utopijski zvučao, zasigurno doći lakše kao posljedica mira među religijama i kulturama. Ipak se, naprimjer među muslimanima i kršćanima, dogodio snažan prodor mirotvorne svijesti, pa se mnogi teolozi bave projektom oblikovanja svjetske etike temeljene na miru među religijama kao pretpostavkom svjetskome miru. Oni vjeruju da je to jedan od ključnih elemenata u procesu oblikovanja globalizacije s ljudskim licem.

Fenomen globalizacije, znamo, potiče mnoge na oprez, na pobunu, čak i na demonstracije koje nisu uvijek baš mirotvorne. Ali na globalizaciju je moguće i potrebno gledati i kroz pozitivne aspekte kao što je fenomen snažnog promicanja raznolikosti. Globalizacija pomaže da ljudi postanu svjesni osnovnog zajedničkog elementa i zajedničkog korijena religija, a može pomoći i dobivanju globalne panorame religijskog doprinosa miru i razvoju te traženju zajedničke točke dodira često neprijateljski suprotstavljenih religijskih tradicija.

Kršćanska Objava od početka gleda na duhovnu povijest čovjeka imajući u vidu sve religije, pokazujući jedinstvo ljudskog roda u odnosu na vječnu i konačnu sudbinu čovjeka. Svi su narodi jedna zajednica: imaju isti iskon jer je Bog sav ljudski rod nastanio po svoj površini zemaljskoj; svima je posljednji cilj Bog, čija se providnost i svjedočanstvo dobrote, a i naum spasenja, protežu na sve. Ljudi očekuju od različitih religija, pogotovo ako su povezane s napretkom kulture, raščlanjenje temeljnih pojmova, upravo zato što svima navire svijest o potrebnom i zadanom suživotu u Bogu.

Rumunjski proučavatelj religija i mitova, filozof i etnolog svjetskoga glasa Mircea Eliade (1907-1986), pokušao je strukturirati proces religijske evolucije čovječanstva. On je uvidio da tko god bili akteri, neolitski poljodjelci ili naši suvremenici, bilo da su seljaci ili pripadaju urbanoj populaciji, ljudi na sebe gledaju kao na mikrokozmos i razumiju da svaki čovjek predstavlja dio božanskog Stvaranja. Drugim riječima, svejedno jesmo li religiozni na tradicionalan ili nekonvencionalan način ili se definiramo kao nereligiozni ljudi, svi mi živimo otvoreni prema svijetu i svemiru i vjerujemo da smo uzori ljudske egzistencije, da nismo sami. Eliade i oni koji su nastavili njegov put, a među njima ističem najutjecajnijeg ekumenskog teologa, pravog motora projekta stvaranja svjetske etike pokojnog prof. Hansa Künga, shvatili su da se različitosti i dinamika sukobljavanja ideja, religijskih praksi i svjetonazora ne mogu obuhvatiti samo akumulacijom znanja i množenjem specijalizirane literature. Potrebna je izuzetna sposobnost sinteze jer predstoji velika zadaća, ne toliko kompilacije koliko elaboracije i valorizacije. Zadatak je kulturne politike izraditi programe za tako važan cilj.

U Hrvatskoj se, nažalost, dosta toga odvija na amaterskoj i dobrovoljnoj bazi, često mimo ozbiljnog interesa vjerskih poglavara ili kreatora kulturne politike. Sve je još uvijek samo na razini dobrih povremenih želja. Putokaz bi nam moglo biti djelo Maxa Webera, osnivača komparativne sociologije religije. Weber nas je naučio da je moguće postići metodu za formuliranje jedne konkretne teologije za konkretan i konstruktivan mir. Nažalost, iz mnogih sredina, pa i vjerskih, stižu kritike i otpor onih koji misle da je sve potrebnija teologija mira Abrahamove djece, sinkretistički pokušaj definiranja neke svjetske religije. Ne, ne radi se o tome. Nama treba teologija mira koje će promovirati duh samokritike, koja će ispitivati pogreške, koja će promovirati duh kajanja i traženja oprosta i koja će oslabiti ona ponašanja koja bi mogla biti okarakterizirana kao apsolutistička, ne-dijaloška ili isključiva.

Neovisno o potrebnim projektima kojima bi se istraživalo što jest zajedničko religijama, kreatori kulturne politike trebaju odgovoriti na pitanje: što se odmah može učiniti kako bi se promicala suradnja religija i koje to projekte vlast može prepoznati? Pravi je cilj svake pametne kulturne politike stvoriti i financirati programe koji će uključivati doprinos stručnjaka za problematiku interkulturnog i međureligijskog komuniciranja i suradnje. Naime, sve se više osjeća imperativ uvođenja hitnih programa obrazovanja za mir, za toleranciju i poštovanje kulturne raznolikosti u školama, medijima i javnim institucijama, za jačanje suradnje u visokom obrazovanju, za promjenu političkog diskursa moći u diskurs služenja, za razoružanje ratobornih duhova kroz smanjenje predrasuda, za što veću suradnju kreatora i financijera kulturnih politika i aktera globalizacije. Zato je potrebno pomoći kako bi rasla svijest da su našemu svijetu potrebni ljudi politike i struke koji se neće zadovoljavati promatranjem globalnih fenomena samo iz perspektive odlučivanja moćnika, već i onih koji imaju viziju mira i grade solidarno, pomireno i pobratimljeno društvo.