Čini se da u tjednu u kojem katolici, grkokatolici i protestanti slave Božić, valja pokazati da shvaćamo urgentni poziv da prepoznamo “potrebite”, odnosno da uviđamo moralni imperativ da budemo humani, jer nisam jedini koji prepoznaje da se mnogima već popela na glavu ta sebičnost nekih istaknutih kršćana (prvenstveno katolika), taj nedostatak smisla za druge. Ljuti i frustrira, zaista, to forsiranje teorije o “mržnji prema Crkvi”, odnosno o “ugroženosti vjernika”, dok toliki umiru. Sami, bez kontakta s voljenima, možemo pretpostaviti, u velikom očaju i agoniji.

Jedna moja draga prijateljica i suradnica na portalu Autograf, svima dobro poznata i nesebična humanitarka Sanja Sarnavka, ostala je bez supruga (o tome je svjedočila na Facebooku), a da ga nije mogla vidjeti puna tri mjeseca. Od trenutka smrti do ispraćaja morala je pričekati devet dana, pak dva sata za ulazak u ured Posmrtne pripomoći. Svima onima koji pokazuju manjak empatije ili nisu svjesni kroz što mnogi naši sugrađani prolaze, donosim dva recentna zapisa gospođe Sarnavke: “Za one kojima je korona mala laža – umrle s koronom ne oblači se već stavlja u posebne vreće. Gole, naravno. Njima nije važno. Ali meni je, živoj, to bilo užasno čuti” … “Slušam sad Stožer i pojašnjenje dr. Alemke Markotić o polnoćki u crkvama i misi na Božić i ljuta sam. Ljudima je to važno, za njihov duševni mir, pa zato treba odobriti, kaže ona. Tako je bilo i za Vukovar i za Hajduk u Splitu. Pa svima kojima su bližnji umirali u bolnicama bilo je važno za duševni mir da barem jednom vide svoje umiruće. I to ne bi bilo masovno okupljanje. Prezirem ovaj Stožer. Iskreno.”

Teško je povjerovati da katolici u vodstvu HDZ-a, Vlade, Sabora i Stožera ili pak likovi poput zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića – koji ima puno ljutitih riječi o položaju vjernika ili vjerničkih prava, a malo, zaista malo riječi utjehe za one svoje sugrađane koji su se zatekli u muci kao Sanja Sarnavka (i potpuno je nebitno obraćamo li se svojim sugrađanima koji imaju vjeru u Boga ili onima koji vjere nemaju – papa Franjo nikada ne radi takve razlike!) – ne vide da ljudima dižu tlak, da građanima raste ogorčenje i da mnogima daju itekako povoda da im se i Crkva zgadi.

Čak se čini mogućim i da smrt prvog hrvatskog biskupa, umirovljenog gospićko-senjskog biskupa Mile Bogovića koji je 19. prosinca u Rijeci podlegao koronavirusu, neće hrvatske (nad)biskupe privoljeti da unisono progovore onako kako su to učinili, u rijetko pametnoj poruci, nadbiskup splitsko-makarski Marin Barišić i njegov nadbiskup koadjutor Dražen Kutleša. Oni su kazali i ovo: “Okolnosti u kojima smo se našli uistinu su opasne i zabrinjavajuće. Božji je Božić veličina u skromnosti, autentičnosti, iskrenosti, dostojanstvu ljudske osobe i radosti spasenja. Ako zbog epidemioloških mjera ne budemo mogli slaviti božićno euharistijsko slavlje u radosti i zajedništvu u svojim crkvama, svakako radost slavlja Božića neće izostati u Crkvi u malom – u našim obiteljima… Stoga, braćo i sestre: Ostanimo doma! U božićnoj radosti s betlehemskim Djetetom, ostanimo i budimo obitelj! Ostanimo odgovorni! Budimo odgovorni za opće dobro! Najveće opće dobro za naše obitelji i društvo jest On – Emanuel – Bog s nama! Doista, ništa nas ne može rastaviti od ljubavi Božje: ni tama noći niti pandemija naše grešnosti… ”

Dakle, razvidno je da se može pristupiti tolerantno i realno, a ne, recimo, kako je to učinila doktorica i katolkinja Alemka Markotić, koja je nasrnula na novinara optužujući ga da mu “smetaju Crkva i Vukovar”. Imperativ ovoga trenutka trebao bi biti da se prestane vjerovati – a onda se u skladu s time i ponašati – da Crkva (pak Crkva su svi kršteni – i Alemka Markotić, i Krunoslav Capak, i sve do Josipa Bozanića) unatoč pandemiji ima poseban status i položaj. Jer, ne, nema ga!

Svejedno bio to vjerski ili sekularni ili blagdan sugrađanina i sugrađanke koji/a se pita za osnovne stvari, Božić jest i mora biti proslava života, i to života jednog galilejskog propovjednika i iscjelitelja koji je vjerovao u utopiju jednakosti, univerzalne ljubavi, oproštaja i bratstva svih onih koje Bog Otac voli i drži na životu. Ako Crkva to slavi, ako u to vjeruje i ako to želi baštiniti i propovijedati, onda je teška sramota za ovdašnje vjernike, najprije katolike jer su oni većina, što ima naših ljudi koji gladuju, što su redovi ispred pučkih kuhinja sve duži, što u mnogočemu pobjeđuje sebičnost, što kraljuje korupcija, što su političari nemoralni i neodgovorni, što je izrečena hereza da će se tražiti “duhovni mir” tako što će se kršiti epidemiološke mjere… i tako dalje i tako slično.

Zbog povećane opasnosti od zaraze koronavirusom i ograničenja koja živimo uslijed pandemije, dekretom br. 597/2020 od 16. prosinca 2020. vatikanska Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata iznimno je dala dopuštenje da se, uz suglasnost mjesnog (nad)biskupa, na svetkovine Božića, Marije Bogorodice i Bogojavljenja mogu slaviti čak četiri mise. I neka. Neka se Crkva organizira kako najbolje može, a mogla bi organizirati i mise na otvorenom. Zašto ne?

Sretan vam, sretan svima Božić, premda sumnjam u svakoga vjernika kršćanina koji ne pokazuje da je smisao Božića, kako su istaknuli splitski nadbiskupi, u skromnosti, autentičnosti, iskrenosti, solidarnosti, zajedništvu, novim odnosima, pravdi i poštenju, opraštanju i miru, povjerenju i ljubavi, blizini Boga i pažnji za bližnjega.