Čini se kako se polako i konačno stvaraju uvjeti za to da se Zadru vrati status metropolije. Skorim odlaskom u mirovinu nadbiskupa Želimira Puljića, nezainteresiranog za dostojanstvo grada u kojem je stolovao (i hvala Bogu da je završilo vrijeme njegova predsjedavanja Hrvatskom biskupskom konferencijom, o čemu smo pisali prije tjedan dana) te činjenicom da “s jedne i druge strane” (u Rijeci i u Splitu) budući nadbiskup, sadašnji nadbiskup koadjutor Milan Zgrabljić, ima dobronamjerne i za dobro Crkve zaista angažirane nadbiskupe (Matu Uzinića u Riječkoj nadbiskupiji i Dražena Kutlešu u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji, s time da je Kutleša i novi predsjednik HBK-a), status Zadarske nadbiskupije konačno može biti riješen.

Zadarska nadbiskupija, koja je danas, kao i Vojni ordinarijat u RH (vojna biskupija), izravno podređena Svetoj Stolici, spominje se kao biskupija već za vrijeme crkvenih sabora u Saloni 530. godine. U doba provale Avara grad ostaje pošteđen te se nastavlja razvijati u crkvenom, političkom i etničkom pogledu. Prvi zadarski biskup bio je sv. Donat. On je u devetom stoljeću dao izgraditi monumentalnu zadarsku crkvu Svetoga Trojstva koju su poslije po prvom biskupu nazvali sv. Donat. On je ujedno iz Carigrada donio i relikvije sv. Stošije (Anastazije) i tako postavio temelje njezina štovanja kao zaštitnice nadbiskupije. Bulom “Licet universalis Ecclesiae Pastor” od 17. listopada 1154. papa Anastazije IV. uzvisuje zadarsku Crkvu na nadbiskupiju i metropoliju. Reorganizacijom Crkve u Dalmaciji (30. lipnja 1828.) u doba austrijske vladavine, Zadar je potvrđen kao metropolija, a Zadarskoj nadbiskupiji pripala je i glasovita Ninska biskupija. Mirovnim ugovorom u Rapallu 11. veljače 1920. Zadar se s četiri župe u svom najužem zaleđu otima Hrvatskoj i pripaja Italiji. Zadarska nadbiskupija, koja je ostala bez svoga središta, povjerena je u svom slobodnom dijelu šibenskom biskupu kao apostolskom administratoru. Tada su zadarski svećenici, s obzirom na Rapalski ugovor, pokrenuli akciju za obnovu Ninske biskupije na teritoriju koji je tada pripadao Kraljevini Jugoslaviji. Bulom “Pastorale munus” od 22. srpnja 1932. određene su nove granice Zadarske nadbiskupije i ukinuta je metropolija u Zadru. Teritorij koji je ostao slobodan od talijanske okupacije, povjeren je šibenskom biskupu kao apostolskom administratoru sa svim pravima rezidencijalnog biskupa, dok Sveta Stolica drugačije ne odredi. U ratu, posebno u bombardiranjima 1943. – 1944., grad Zadar stradao je više nego ijedan hrvatski grad. Pripojen je tadašnjoj FNRJ te se započelo s mukotrpnom poslijeratnom obnovom. Budući da je središte crkvenog života još bilo u Šibeniku, na molbu zadarskog svećenstva 30. travnja 1948. zadarska apostolska administratura pripojena je matici te je nadbiskupija obnovljena u svojim starim granicama.

Zadarski nadbiskup na odlasku, za razliku od prethodnika, voljenog i pristupačnog pokojnog mons. Ivana Prenđe, bio je prepreka jer nije pokazivao volju da se to važno crkveno, kulturno i političko pitanje riješi. Najupečatljivija je bila njegova nespremnost da okonča tzv. zadarsko pitanje. Prema Zakoniku kanonskog prava, ujedinjavanje mjesnih crkava (biskupija) u crkvene pokrajine (nadbiskupije) jest obavezno. Zato se i izbjegava postojanje izuzetih biskupija, to jest onih koje nisu ujedinjene u crkvenu pokrajinu područja kojemu pripadaju. Pojasnimo, nadbiskupiju čine najmanje dvije spojene biskupije. Ali Zadarska nadbiskupija u izvanrednom je statusu. Nema sufragansku/e (spojenu/e) biskupiju/e i izravno je podređena Vatikanu. Prethodnik Puljiću, nadbiskup Ivan Prenđa, godinama je tražio da se stanje uredi. Članovi HBK-a nisu marili za to. Njima je, kao, OK što od 1. ožujka 1948. potvrđena Zadarska nadbiskupija u svojim starim granicama nema sufraganske biskupije i što nije stvorena jaka crkvena pokrajina sa sjedištem u Zadru, nešto što povijest, kultura i pravda traže. Prenđa je čak uspio progovoriti za Glas Koncila 30. listopada 2005. nudeći rješenje, ali su ga biskupi marginalizirali. Zašto? Zbog sebičnosti!

Prenđa je otkrio da je riječ o spoju dvaju problema. Da, s jedne strane je riječ o sebičnosti hrvatskih nadbiskupa koji su mu susjedni, jer ili jedan, riječki, ili drugi, splitsko-makarski (ili obojica, da bude mira) trebali bi se odreći jedne sufraganske biskupije tako da bude/u pridodana/e Zadarskoj nadbiskupiji. To bi mogle biti Gospićko-senjska biskupija, koja pripada Riječkoj nadbiskupiji, ili, puno logičnije, Šibenska biskupija koja pripada Splitskoj metropoliji. Odnosno, rekoh i naglašavam kao realnije, obje. Ali nitko nije popuštao. Crkvenim rješenjem pridonijelo bi se također čvršćoj integraciji i dobru građanskog društva te bi se otklonila kriva predodžba o Zadru koji nije dovoljno prepoznat po svom glagoljaštvu i doprinosu hrvatskoj kulturi i izgradnji duhovnih i materijalnih uvjeta za život svih stanovnika toga kraja Hrvatske. Halo, (nad)biskupi, ako ste zvali Papu da stvori metropoliju sa sjedištem u Đakovu, zašto bi vam smetala metropolija zadarska?! I ne bi li to bio pametan potez, osobito sada kada se iz Rima opet čuju glasovi (neofašističkog) posezanja za Zadrom i Dalmacijom? Vremena kada je splitsko-makarski nadbiskup Frane Franić mogao prijetiti ostavkom papi Pavlu VI. (1969.) ako potpiše dekret kojim se Zadarska nadbiskupija uzdiže na metropolitanski naslov, također su prošla. Zadarska nadbiskupija, HBK i papa Franjo moraju dati pravedan odgovor.