Njemački predsjednik Richard von Weizsäcker (1984. – 1994.) imao je više važnih gesti. Jednu osobito valja pamtiti. Premda je kao mladić bio jedan od vođa Hitlerjugenda i premda je sa svojom jedinicom 1. rujna 1939. sudjelovao u napadu na Poljsku, a možda upravo zbog toga, promijenio je narativ onoga što su Nijemci mislili da im se dogodilo u svibnju 1945. Do Weizsäckerova glasovita govora koji je održao u povodu 40. godišnjice završetka Drugog svjetskog rata, 8. svibnja 1985., taj je dan Nijemcima bio dan “kapitulacije”. Njemački predsjednik kazao je, i od tada je prihvaćeno, da je kraj Drugog svjetskog rata njegovu narodu značio “oslobođenje”. Weizsäcker je rekao i da se njemački identitet ne može shvatiti bez prihvaćanja istine o Auschwitzu.

U duhu toga govora mnogi su nastavili, baš kako je prije dva tjedna učinio i sadašnji njemački predsjednik Frank-Walter Steinmeier, upozoravati na to da se ne može govoriti o stradanjima vlastita naroda bez da se priznaju stradanja tuđih naroda i bez da se dogodi pokajanje zbog zločina vlastita naroda. Tako su to napisali i hrvatski biskupi u povodu 50. godišnjice završetka Drugog svjetskog rata. Bilo je tada velikih (nad)biskupa poput Franje Kuharića u Zagrebu ili Srećka Badurine u Šibeniku, jer da su priču vodili Josip Bozanić ili Vlado Košić, sigurno HBK 1. svibnja 1995. ne bi poručio da “nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice”, naime, da “Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici?” Potrebno je sve to isticati: to je moralni imperativ sadašnjeg trenutka.

U subotu, 14. rujna, zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić u Zrinu je blagoslovio spomen-crkvu Našašća sv. Križa. U izvještajima se ističe da je te subote prvi put nakon 8. rujna 1943. zazvonilo zvono crkve. Na Malu Gospu 1943. partizani su napali Zrin, osvojili ga i rastjerali stanovnike. Selo je zapaljeno. Nakon rata vlasti nisu dozvolile povratak stanovnika. De facto u Zrinu ni danas nitko ne živi, premda se od 1996. nasljednici onih koji su stradali u ratu opet okupljaju. Problem je u tome što Josip Bozanić (a da o Vladi Košiću i ne govorim) manipulira i vrši odvratno silovanje povijesti. On kaže da se istina “želi zataškati” i da su partizani 9. rujna 1943. godine “napali mirno pučanstvo Zrina”.

Bozanić, naravno, širi neistinu jer ne želi priznati da je Zrin bio jako ustaško uporište i da su odmah nakon uspostave NDH ustaše iz Zrina krenuli ubijati i paliti srpska sela Banije. Trebalo je partizanima do rujna 1943. da na tom području ojačaju dovoljno da pobijede ustaše. Tako je i bilo. “Tko se boji istine i istraživanja povijesnih činjenica, taj u suvremenim okolnostima omogućuje širenje mržnje i netrpeljivosti. I ovo današnje spomen-slavlje nije revizija nego vizija povijesti, koju smo dužni prenositi mlađim naraštajima. Oni danas moraju znati istinu o kojoj je komunistička vlast nametnula šutnju. Nećemo se uspjeti suočiti s prošlošću sve dok se ne rasvijetli istina o žrtvama totalitarističkih režima”, kazao je Bozanić. Zašto sam sebi skače u usta i zašto se pretvara u šampiona povijesnog revizionizma pokušavajući krvoločne ustaše predstaviti kao mirne građane koje su zli partizani bez povoda napali? Zar misli da su svi u Hrvatskoj glupi? Zar misli da se ne zna za raniji citirani dokument HBK-a iz 1995. koji je on, kao biskup krčki, također potpisao? Zar misli Bozanić da Weizsäcker ili Steinmeier lupaju gluposti, da iznose, što bi rekao drug Hasanbegović, floskule?

U Zrinu se dogodila, kao i u slučaju Španovice ili Borićevca, osveta nad ustašama koji su klali i palili. Zrin, kao i ta ostala mjesta, postaju pak u narativu katoličkih prvaka mjesta na kojima se “dokazuje” krvoločnost komunista i nevinost “branitelja” jer, nemojmo se zavaravati, Košiću i sličnima ustaše su branitelji i borci za slobodu. Promicatelj neistine i mržnje Josip Bozanić jako dobro zna da su zrinske ustaše, odnosno dio Hrvata iz sela Zrin, posebno bile na zlom glasu. Oni će u razdoblju od travnja 1941. do rujna 1943. sudjelovati u svim najvećim zločinima nad srpskim stanovništvom Banije, Bosanske krajine, Potkozarja i Pounja. Bilanca njihova divljanja svodi se na desetke zapaljenih i opljačkanih sela i stotine ubijenih civila.

Znači li to da treba odobriti stradanje onih Zrinjana koji nisu okrvavili ruke? Ne, nipošto! Ako itko mrzi zločin, to sam ja. Ne opravdavam ničije zločine, pa ni kasnih komunističkih vlasti. Ja samo smatram duboko nemoralnim da Bozanić, Košić i ekipa toliko lažu i manipuliraju, toliko izvlače neke potresne povijesne detalje iz cjelokupnog konteksta. Nijednom nisam čuo da je Josip Bozanić napao Antu Pavelića ili Maksa Luburića, ali čujemo da su svi u Zrinu bili mirni i nevini. Čujemo i čitamo kako šefica države ima razumijevanja za ustaše i za samog poglavnika! Reagiram jer je Katolička Crkva na ovim prostorima kršćanstvo ugušila nacionalizmom, zamračila nam vid zastavama i grbovima, ušutkala proročku i kritičku riječ Evanđelja bukom i šundom nacionalnih i pseudoreligijskih poskočica. Bunim se jer Bozanić nije želio ni prošlotjednu 25. godišnjicu prvog pohoda Ivana Pavla II. Hrvatskoj iskoristiti za citiranje njegovih mirotvornih poruka, premda ih je sveti papa oblikovao kao “hitni zadatak” ovdašnje Crkve. Nove generacije hrvatskih katolika i svih hrvatskih građana morat će biti drugačije odgojene: skladno, tolerantno i s puno više povjerenja u mir i povijesnu istinu.