Hrvatska biskupska konferencija uputit će ovih dana sedam milijuna kuna žurne financijske pomoći stradalima u potresu, kazao je generalni tajnik HBK Krunoslav Novak u programu Hrvatskoga katoličkog radija, pojasnivši kako je novac namijenjen najpotrebnijima u Sisačkoj biskupiji i Zagrebačkoj nadbiskupiji. Odluku o donaciji članovi Stalnog vijeća HBK donijeli su na online sjednici održanoj u srijedu, 30. prosinca, a u petak, 31. prosinca, potvrdili su je ostali hrvatski (nad)biskupi. Novak je kazao da će se o daljnjoj pomoći stradalima “raspravljati na predstojećem plenarnom zasjedanju HBK kada će, nakon analize situacije na terenu i utvrđivanja potreba pomoći, biskupi odrediti i druge načine mogućeg djelovanja” (tek tada?!).

Ravnatelj Hrvatskog Caritasa mons. Fabijan Svalina rekao je pak da je zasad prikupljeno “dovoljno materijalne pomoći” (nije, pouzdano znam), a svi zainteresirani mogu uplatiti novčana sredstva na račun Hrvatskog Caritasa i biskupijskih Caritasa. “Crkva svoje vjernike neće ostaviti ni kad se ugase svjetla reflektora, kada dođu nove brige”, poručio je na to generalni tajnik Novak u programu HKR-a.

Više je problematičnih, moralno i vjerski neispravnih situacija u navedenim stvarima i u nekima koje još moram spomenuti. Kao prvo, zar HBK, kada Crkva u Hrvatskoj prima najmanje milijardu kuna godišnje od sviju nas, ima samo 7 milijuna kuna za hitnu pomoć?! Pa to je kikiriki. To djeluje kao loš vic. Likovi peru nečistu savjest time što ubacuju sitniš u škrabicu opustošene Banije. Kako nije sram, recimo kardinala Josipa Bozanića koji je nedavno poškropio Bandićev “spomenik domovini” od stakla i lima na kojem je ulupano 35 milijuna kuna, možda i više? Zna li on da Pelješki most po metru košta oko 870.000 kuna, dok nas je metar tog Bandićeva spomenika došlo više od milijun kuna?! Dakle, Bozaniću nije neugodno što je blagoslovio taj Bandićev marifetluk, tu, kako je napisao kolega Boris Dežulović, “Domovinu u magli”, što vlast kojoj drži štangu Petrinji daje cijelih 6 milijuna manje nego što je utrošeno na ukrasu gradonačelnikova ništa, što je supotpisao milodar od samo 7 milijuna za cijelu razorenu Baniju?

Čak i kada bismo se uspjeli umiriti nakon saznanja da prebogata Crkva tako malo odvaja za sirotinju u blatu i bez krova, postoji nešto čime se ne smijemo pomiriti. To je izjava tajnika HBK, izrečena u vezi rada Caritasa, da “Crkva svoje vjernike neće ostaviti niti kad se ugase svjetla reflektora…”. Novak, očito, ne razumije što je Caritas niti ima jasno pred očima što su i Crkva i Isusova osoba, to jest evanđelja na kojima je Crkva utemeljena. Naime, Caritas nije tu da samo pomaže “svojima”, kako veli Novak. Smisao Caritasa je da se u djelo provede osnovna ideja kršćanstva: prepoznati se u ljubavi i voljeti druge kao sami sebe.

Zar je moguće da glavni tajnik HBK i svi članovi episkopata nisu čuli za Papin apel (o kojem sam pisao u prethodnom broju Nacionala)? Podsjetit ću: “Pandemija i druga zbivanja pozivaju nas da prihvatimo i naučimo ‘gramatiku’ skrbi koja obuhvaća promicanje dostojanstva svake ljudske osobe, solidarnost sa siromašnima i slabima, brigu o općem dobru te očuvanje svega stvorenoga”. Novak bi trebao znati da postoji imperativ, osobito za njega kao katoličkog svećenika, da oblikujemo zajednicu braće i sestara koja se međusobno prihvaća vodeći brigu jedni o drugima i to bez obzira na našu boju kože, našu nacionalnost, našu vjersku pripadnost, naš svjetonazor, spol, političku afilijaciju, itd. Riječju, to da bi Crkva i njen Caritas trebali misliti samo na katoličke vjernike je hereza, negacija evanđelja Isusa Krista.

Vidim, rekoh, brojne druge probleme. Ali ne želim vas dotući lošim vijestima. Spomenut ću samo da je u novogodišnjoj propovijedi sisački biskup Vlado Košić posvetio svega nekoliko riječi unesrećenima u potresima: “…na neke stvari ne možemo utjecati, kao što još uvijek aktualna pandemija koronavirusa ili potres koji još trese našu Sisačku biskupiju. Međutim, o nama ovisi hoćemo li u tim okolnostima biti ljudi, hoćemo li se ponašati humano, altruistično ili egoistično, hoćemo li misliti samo na sebe ili ćemo vidjeti i druge oko sebe…”. Samo toliko! Možda nas ovaj gospodin koji toliko razumijevanja ima za ustaški pozdrav i za HOS-ovce iznenadi nevjerojatnom dinamikom. Ali sve se bojim da on nije dorastao jednoj dogradonačelnici Gline, izuzetnoj Branki Bakšić Milić, a toliko takvih Branki Hrvatska potrebuje.

Budući da u ovom tjednu pred nama sestre i braća pravoslavni slave Božić, smatram potrebnim donijeti puno adekvatnije, iskrenije i čestitije riječi mitropolite zagrebačko-ljubljanskog Porfirija Perića (iz izvanrednog priopćenja koje je dao nakon potresa 28. i 29. prosinca): “U meri u kojoj je Mitropoliji zagrebačko-ljubljanskoj moguće, ona će, kao i druge hrišćanske zajednice, verujemo, pomoći porodice stradalih, ostajući, kao i uvek tokom istorije, uz svoj narod. Neka ova molitva ohrabri napore u tom smeru te neka u ovom teškom trenutku dobrota i ljubav dovitljivo dosegnu do svakoga kome je pomoć potrebna”. Porfiriji Periću su važni svi, bez obzira na to tko bili unesrećeni i on se ponaša kao i mnogi naši sugrađani koji su odmah poletjeli u Baniju kako bi pomogli prvomu koga zateknu i odmah onomu iza toga. S episkopom Porfirijem i ja kažem: neka nas ovo iskustvo, iako tragično i bolno, umudri da se drugačije odnosimo prema nesporazumima koji nas snalaze u vrijeme dobra.