U četvrtak, 28. siječnja, u sisačkom Velikom Kaptolu predstavljena je knjiga biskupa Vlade Košića i umirovljenog generala Ivana Tolja “Junačka i sveta Hrvatska. Pismo o 30. obljetnici Domovinskog rata”. Knjigu, zapravo knjižicu, predstaviti su autori i književna kritičarka Nikolina Mesić, i to isključivo putem videoprijenosa na internetskim stranicama i Facebooku Sisačke biskupije. Svrha ove kolumne je upoznati vas s jednom već opasnom patologijom zbog koje su ugrožene i relevantnost i budućnost Katoličke Crkve u RH, ali i pitati Vladu Republike Hrvatske, premijera Andreja Plenkovića, ministra financija Zdravka Marića i ministricu kulture Ninu Obuljen Koržinek (premda bi valjalo to pitanje postaviti i čelnim ljudima Hrvatske biskupske konferencije) što misle o tome da se sredstvima Vlade, to jest građana RH, financira fašistička literatura. Zašto u tome posreduju? Zašto, pak, knjižuljak biskupa Košića i generala Tolja smatram fašističkim, ovdje ću pojasniti.

Čija je bila ideja i tko stoji iza ovog projekta, objasnio je Tolj rekavši da je “knjigu osmislio biskup Košić koji je želio u svojoj biskupiji obilježiti 30. obljetnicu početka Domovinskog rata i da se kaže ono što je temeljno”. Vidjet ćemo što je to “temeljno” za ovu gospodu. Najprije da spomenemo kako je Košić zaboravio zahvaliti i nama, građanima RH, koji smo tu njegovu knjigu financirali uz veliki napor Vlade Andreja Plenkovića (kojeg je Košić onomad nazvao “političkom prostitutkom”).

Eh, da, što je ono “temeljno”? “Mi smo u ovoj junačkoj i svetoj Hrvatskoj željeli reći jednu stvar koja se posebno ne naglašava kada se gleda borba Hrvata za državu. Mi govorimo o Domovinskom ratu kao najvećem događaju u povijesti hrvatskog naroda, a zaboravljamo da je taj Domovinski rat plod muke i jada generacija i generacija, od gubitka narodne dinastije, 20. stoljeća i sve do danas”, kazao je Tolj.

Povod je za ovo Pismo 30. obljetnica Domovinskoga rata koji je svom žestinom započeo u Hrvatskoj 1991. godine, kažu autori. Želja je autora ne samo učvrstiti “istinu o prošlosti”, nego i “uočiti ono što se trebalo razriješiti u minulu razdoblju, a nije se dogodilo zbog propusta, pa i grijeha nečinjenja svih političkih garnitura, od završetka Domovinskoga rata, a posebice od 2000. godine do danas”. Biskup Košić je više nego konkretan: njega žuljaju sadašnji HDZ (jako mu nedostaje Karamarkov, prezire ovaj Plenkovićev) i pomirbena politika prema predstavnicima srpske zajednice (čitaj: Milorad Pupovac i suvladajući SDSS) i Srbima kao takvima: “Nemoguće je da se na silu dogodi željeno hrvatsko-srpsko pomirenje za koje, međutim, nisu ostvarene temeljne pretpostavke, a to su istina i pravednost. Dok se ne prizna istina i dok se ne zadovolji pravda, nije moguće istinsko pomirenje. Također je teško očekivati da će narod doživjeti svoj duhovni mir ako ga se neprestano maltretira lažima i poluistinama. O nama samima ovisi hoćemo li pristati na poniženja i podvale. Hrvatska, nažalost, ništa ne čini, ili veoma malo, da prikaže svoju istinitu prošlost u Drugom svjetskom ratu i poraću, kao nažalost ni u Domovinskom ratu”. Plenković i Pupovac, ergo, “neprestano maltretiraju narod lažima i poluistinama”? Oni lažu i podvaljuju?!

Košićeva i Toljeva knjižica, njihovo otvoreno Pismo o “junačkoj i svetoj Hrvatskoj” – ništa ne izmišljam, samo citiram – oslanja se na užasnu nacionalističku mitologiju koju su dvadesetih godina dvadesetog stoljeća pisali ideolozi fašizma, ali i na laži. Tako Košić izgovara (i ponavlja) laž da je on “jedini biskup u HBK-u koji (je) prošao kroz Domovinski rat”. Kao, nebitni su zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić ili šibenski biskup Srećko Badurina, ni zadarski nadbiskup Marijan Oblak, naravno, rata vidio nije, nije ni đakovački nadbiskup Ćiril Kos… Dapače, i predsjednik HBK-a, još uvijek živući Želimir Puljić koji je te 1991. bio dubrovački biskup, isto rat nije osjetio. Bio je na Bahamima i po kockarnicama Floride kada su mu granatirali Grad!

Ima, rekoh, nešto patološko, stanovito sakralno ludilo, u pastoralnom djelovanju biskupa Košića. Umjesto da se bavi žrtvama potresa, on pred kostimiranom publikom slavi 443. obljetnicu “herojske obrane hrvatskih ognjišta i kaštela Gvozdansko” ganjajući, majko mila, početkom 2021., “Turke, Srbe i komuniste”! Umjesto da hita u pomoć unesrećenima, on zahvaljuje Bogu na daru rata! Kao Živko Kustić u onom najsramotnijem času Glasa Koncila, kada je koncem kolovoza 1995. hvalio “neviđenu humanost ratovanja”.

Košićev nacionalizam je grijeh protiv interesa vlastite nacije (i naroda), on je egoističan i ugrožava dobre odnose među narodima. Poanta ovog teksta i razumijevanje Košićeva narativa jest da on progovara kao i ideolozi fašizma, ali i kao ideolozi ekstremizma na Bliskom istoku. Znate li što su govorili oni koji su nadahnuli Mussolinija: da se moralnost mora identificirati s nacijom. ‘’Mi se, naime, možemo nazivati samo toliko moralnima koliko nastojimo razviti svoju personalnost koja je istovjetna s nacijom’’ (Mario Missiroli: ‘’Vjerska politika Mussolinija’’, Zagreb, 1941.).

Posebno je poražavajuće što je Košić doktorirao teologiju, a svejedno ne zna da teologija, kao kritičko razmišljanje, vrši osloboditeljsku ulogu čovjeka i kršćanske zajednice, lišavajući ih bilo kakvog fetišizma i idolatrije. On valjda smatra da je fra Tomislav Janko Šagi-Bunić, naš najveći teolog, govoreći da Crkva transcendira i mora transcendirati naciju, bio potpuna budala. A bit će da je suprotno, da je Šagi-Bunić bio i ostao u pravu.