U povodu 10. godišnjice smrti don Živka Kustića, u njegovu Pagu, u atriju Kneževa dvora, u četvrtak 18. srpnja 2024., održana je tribina koju su organizirali Glas Koncila, paška župa Uznesenja Blažene Djevice Marije i Turistička zajednica Grada Paga, na kojoj je predstavljena knjiga ‘’Živko Kustić – Neustrašivi glas Crkve u Hrvata’’, autora Marina Ercega, novinara Glasa Koncila. O djelovanju zaslužnog svećenika i novinara, pokretača Informativne katoličke agencije i dugogodišnjeg urednika Glasa Koncila i njegovoj ulozi u Crkvi i društvu govorio je i umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić.

Nadbiskup je zborio o knjizi i ulozi don Živka u kontekstu triju povijesnih događaja kojih je Kustić bio suvremenik i s kojima je svojim radom bio snažno povezan. To su Drugi vatikanski sabor (1962.-1965.), ‘’događaj stoljeća’’ svjetskih razmjera s čijim održavanjem je pokrenut najprije bilten Glas s Koncila (4. listopada 1962.) koji je o Koncilu izvještavao te dva događaja u Hrvatskoj: nastanak i brzo gašenje Hrvatskog proljeća (1970.) i proslava Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata (1976.-1984.) koja je počela Marijanskom godinom 1975./1976. u Solinu, a završila je euharistijskim kongresom u Mariji Bistrici 1984. godine. ‘’Nije pretjerano reći da sadašnju nacionalnu suverenost i samostalnost dugujemo tim i u knjizi opisanim događajima i njenim zauzetim pojedincima, među kojima se čuo i slušao i ‘neustrašivi glas’ don Živka Kustića’’, kazao je mons. Puljić.

Nakon gušenja Hrvatskog proljeća, rekao je Puljić, zašutjela je slobodna riječ, a ‘’Crkva je počela govoriti svojim provjerenim načinom, da bi se narod vjerski osvijestio, bolje upoznao svoju povijest i prepoznao vjerničke korijene svoga identiteta. U tom hodu i procesu veliku ulogu imale su crkvene tiskovine, osobito Glas Koncila i glavni urednik don Živko Kustić, kao i svećenici, katehete i župnici koji su bili glavni animatori i pokretači narodnog gibanja’’. Ispravno je kazao mons. Puljić ‘’nakon gušenja Hrvatskog proljeća’’ jer, kako je pokazao u svom radu pokojni sociolog religije Ivan Markešić, crkveni Kaptol, Franjo Kuharić i Živko Kustić su tijekom i neposredno nakon Hrvatskog proljeća, dok su trajala progonstva intelektualaca i studenata, jednostavno šutjeli.

Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća traju intenzivne diplomatske aktivnosti oko uspostave diplomatskih odnosa Jugoslavije i Vatikana i organizacije posjeta predsjednika Tita Papi Pavlu VI., do kojeg će doći 29. ožujka 1971. Bilo bi stoga gotovo nezamislivo za jednu diplomaciju svjetskoga glasa, kakva je bila i ostala vatikanska diplomacija, da početkom 1971., ni dvije godine nakon potpisanog sporazuma s Jugoslavijom, ugošćuje prvoga državnika jedne socijalističke zemlje, Josipa Broza Tita, i da istodobno dopušta svojim svećenicima ili da ih javno potiče da rade na rušenju njegove države i to u vrijeme njegove velike moći unutar Jugoslavije i u vanjskoj politici.

‘’Tijekom devetogodišnjeg hodočašća od Solina do Marije Bistrice u različitim marijanskim svetištima, don Živko je bio svirala, violina, on je bio inspiracija. Sve je nadahnjivao svojim poticajima i tekstovima, animacijom za sudjelovanjem u tim događajima’’, dodao je Puljić. Susret na Pagu je bio hagiografske naravi. Ništa kritički se o Kustiću nije reklo, stoga ćemo to učiniti u ovoj kolumni. Propusti Živka Kustića nisu maleni, a koštali su mnogo života. Da, Živko Kustić je, s neke ruke, heroj, heroj Crkve, ali je i zločinac, uhvatio se u kolo sa zločincima nakon ‘’Oluje’’.

Kada sam mu odmah nakon ‘’Oluje’’ došao referirati o zločinima počinjenima nad našim Srbima, a bio sam u društvu pokojnog novinara Vjesnika i mojeg najboljeg prijatelja Branka Madunića, moleći ga da samo prijeđe ulicu do Kaptola 31 (razgovarali smo tada u sjedištu Informativne katoličke agencije na Kaptolu 4) i urgira kod kardinala Franje Kuharića da žestoko digne glas, ode na Pantovčak i na Prisavlje te upozori hrvatsku vlast da odmah zaustavi ubojstva, pljačku i paljevine na netom oslobođenim područjima, Kustić me pogledao i rekao, misleći na Srbe: ‘’Dobro su i prošli’’.

Okrenuo sam nebo i zemlju kako bi moje informacije i informacije HHO-a stigle do kardinala Kuharića. Dana 13. kolovoza 1995., kada je Franjo Kuharić polagao kamen temeljac u Okučanima na (u potpunosti) srušenoj crkvi svetoga Vida, kardinal je, što se čulo u izravnom radijskom prijenosu, žestoko govorio protiv zločinaca koji su harali oslobođenim krajevima, ali su ga Hrvatski radio i Hrvatska televizija cenzurirali u večernjim informativnim emisijama: cenzura je pala i u svim drugim državnim medijima (Vjesnik, Hina…), ali sam ostao šokiran kada je Franju Kuharića odlučio cenzurirati i Miklenićev, odnosno i Kustićev Glas Koncila.

Shvatio smo ubrzo zašto: Kustić je, iako su ga HHO i drugi informirali o zločinima (don Živko je bio prisutan na prvoj press konferenciji HHO-a koju je vodio Žarko Puhovski jer sam ja tada opet bio na terenu obilazeći spaljena sela i stratišta), na drugoj stranici Glasa Koncila u prvom broju nakon ‘’Oluje’’, koncem kolovoza, objavio, ja smatram, najsramotniju stranicu tzv. katoličkog novinarstva: komentar pod naslovom ‘’Neviđena humanost ratovanja’’, što je negacija teologije mira koja zagovara, suprotno Kustiću, nauk o izbjegavanju rata i humanizma. Adekvatna valorizacija doprinosa don Živka Kustića traži da ga se cjelovito promatra, a ne kao još jednog Stepinca.