Papa Franjo je u Auschwitzu UTONUO U TIŠINU KAKO BI USMJERIO PAŽNJU svijeta prema hororu koji nam je obilježio živote i koji želi da opet živimo u destrukciji

Tek što je poletio iz Rima put Krakova, gdje je sudjelovao drugi put na Međunarodnom susretu mladih (prije tri godine je to bilo u Rio de Janeiru), papa Franjo je progovorio o ubijenom svećeniku Jacquesu Hamelu i činu terorizma u crkvi u Normandiji, gdje je taj umirovljeni duhovnik pomagao. Inače Papa razgovara s novinarima po povratku s neke destinacije u Rim, ali ovoga puta imao je žarku želju odmah nastupiti pred kolegama. Vratio se već nekoliko puta spomenutoj tezi da je svijet u ratu, “u trećem svjetskom ratu”, premda se on odigrava “u komadima”. Pogotovo ne svidjevši se onima među katolicima i drugim kršćanima koji bi željeli da se ovaj rat naziva “religijskim”, Franjo je bio više nego jasan: “U ratu smo. Netko bi pomislio da govorim o ratu među religijama. Ne. Sve religije žele mir. A rat je želja i plan drugih. Jesam li bio jasan?”

To što Papa ne želi popustiti onima koji bi širili antimuslimansku histeriju, ne znači da ga ne boli mučenička smrt svećenika Hamela. Bio je vidljivo pogođen. Odrješitost njegova nastupa pred novinarima je imala cilj pokazati da ne pridaje veću važnost tom posljednjem ubijenom katoličkom svećeniku samo zato što je svećenik, bijelac ili Europljanin. “Ovaj sveti svećenik jedna je u nizu nevinih žrtava. Zamislimo koliko ima takvih nevinih, koliko djece… Mislimo na Nigeriju, na primjer. Ali, da, to je Afrika, to kao da nije toliko važno, što je jako pogrešno. Nemojmo se bojati reći istinu. Svijet je u ratu…”

UPOZORIO JE FRANJO da se svima u glavi na ovaj ili onaj način vrti pojam “nesigurnost”, ali da bismo svi trebali biti svjesni da se nalazimo “u ratu”. U utorak, čim se saznalo za okrutno ubojstvo francuskog svećenika, glasnogovornik Svete Stolice na odlasku, isusovac Federico Lombardi, odbio je izjasniti se na bilo koji način o mogućoj nacionalnoj ili vjerskoj pripadnosti ili pak o simpatijama napadača prema Islamskoj državi. Ako je najočitiji znak Papina pontifikata taj da Franjo ide prema rubnim područjima (rekao je: “Koliko bih želio jednu siromašnu Crkvu, Crkvu za siromašne”), druga bi karakteristika ovoga pontifikata bila iskrena potraga za dijalogom s drugim religijama. Na povratnom letu, pak, Franjo je kazao da u svakoj vjerskoj zajednici ima fundamentalista, ali se islam ne smije poistovjećivati s nasiljem.

Tijekom pohoda Svetoj Zemlji u ožujku 2014., Franjo je nagovorio izraelskog i palestinskog predsjednika, Simona Peresa i Mahmuda Abbasa, da dođu u Vatikan i mole se s njime za mir na Bliskom istoku. Susret se dogodio mjesec dana nakon toga apela.

Znajući da će njegova gesta biti ubrzo ušutkana novim krvoprolićima ili snagom oružja, Jorge Mario Bergoglio želio je kazati nekoliko jasnih riječi na temelju kojih se može graditi kultura dijaloga. Rekao je da je za izgradnju mira potrebna hrabrost jer samo hrabri odustaju od nasilja i biraju susret, samo hrabri u drugima vide ljudska bića a ne neprijatelje, samo hrabri poštuju dogovore a ne traže nove provokacije. Odgovor Svete Stolice, koja sama, na razne načine, postaje meta ISIL-a, želi biti taj isti. Odustati od grubih riječi i osuda i ne hraniti mržnju koju izaziva barbarstvo ISIL-a. Istaknuvši da je zahvalan francuskom predsjedniku Hollandeu na telefonskom pozivu i izrazima sućuti, papa Franjo rekao je da je dobio poziv “od jednoga brata”.

S prozora, pak, nadbiskupske rezidencije u Krakovu, papa Franjo se i 29. srpnja u večernjim satima obratio okupljenim mladima i podsjetio na to da je protekli dan obilježila bol. “Petak je dan kad se sjećamo Isusove smrti i s mladima smo molili križni put”, rekao je. Spomenuvši zatim svoj pohod sabirnom logoru Auschwitz-Birkenau, rekao je: “Koliko boli, koliko okrutnosti! Je li moguće da mi ljudi, stvoreni na sliku Božju, možemo učiniti takve stvari?”

“OKRUTNOST NIJE ZAVRŠILA U AUSCHWITZ-BIRKENAU, ima je čak i danas. Danas mučimo ljude; mnoge se zatvorenike odmah muči kako bi progovorili… to je užasno!” Papa je istaknuo da nas pogađa okrutnost onoga što se dogodilo prije 70 godina – ubijanja i plinske komore – ali da ni danas u mnogim dijelovima svijeta zahvaćenim ratom, situacija nije drukčija. Potaknuo je na molitvu za sve ljude u kojima Isus danas pati, uključujući bolesnu djecu i nevine, žrtve mučenja i zatvorenike s kojima se postupa “kao da su životinje”.

Bez da iskoristi priliku kako bi govorio, Papa je pohodio taj nacistički logor smrti, simbol Holokausta, u potpunoj tišini. Moćan je bio prizor Pape koji sam ulazi u prostor logora ispod one glasovite poruke kojom su nacistički cinici pozdravljali svoje žrtve “Arbeit macht frei”. Mogu zamisliti bol i samoću koju je Franjo osjetio u ćeliji svetog Maksimilijana Kolbea, mučenika nacizma, koji je skončao u Auschwitzu, jer sam i sâm posjetio njegovu ćeliju u bloku 11. Franjo je tog petka utonuo u tišinu kako bi usmjerio pažnju svijeta prema hororu koji nam je obilježio živote i koji želi da opet živimo u mržnji. Tom hororu i toj mržnji, s papom Franjom, treba kazati rezolutno ne.