Papa Franjo se slomio i zaplakao, glasila je kratka vijest odaslana na sve strane. Naime, u četvrtak 8. prosinca, tijekom tradicionalne molitve Djevici Mariji u podnožju Gospina kipa u središnjem Rimu, na blagdan Bezgrešnog začeća, nacionalni praznik u Italiji, kad je spomenuo patnje Ukrajinaca, Papin glas počeo se tresti te je morao zastati 30-ak sekundi jer nije mogao doći do glasa. Kad je nastavio molitvu, glas mu je pucao. Okupljeni, uključujući i gradonačelnika Rima Roberta Gualtierija koji je bio odmah pored Pape, zapljeskali su kad su shvatili da Papa ne može govoriti i kad su vidjeli da plače. „Papi je glas zadrhtao, nedugo zatim se slomio i zaplakao…“ glasio je agencijski izvještaj, uz napomenu da otkad je Rusija izvršila invaziju na susjednu zemlju u veljači, Franjo je spomenuo Ukrajinu u gotovo svim svojim javnim obraćanjima.

Pokušavam se sjetiti slične geste nekog našeg (nad)biskupa. Ništa mi ne dolazi na pamet. Hm, kada je ono Josip Bozanić javno plakao? Kada se slomio govoreći o nečijoj patnji? Niente, ničega se ne sjećam. A opet, ne smijem griješiti dušu, kako narod veli, sigurno je Bozanić čovjek koji plače. Netko ga je vidio, makar njegova majka ili rodbina. Ovo želim kazati: ako plaču ovi veliki nogometaši koji u Katru ispadaju, Neymar, Ronaldo… kako to da naš kardinal i braća mu u episkopatu ne puste suzu za našu sirotinju, na Baniji, primjerice? Zašto se ne tresu pred patnjama tolikih siromaha? U ovo doba, zašto pristaju na to da novac koji im osiguravaju građani hladi njihova srca? Kako to da tako brzo i tako često zaboravljaju one krucijalne evanđeoske riječi “Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste!” (Mt 25, 45)? Zamislite da (nad)biskupi pitaju Isusa: “Gospodine, a kada te to vidjesmo gladna, ili žedna, ili stranca, ili gola, ili bolesna, ili u tamnici, i ne poslužismo te?” On bi im kazao: “Zaista, kažem vam, što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste.”

Možda je razlog tomu našem bezosjećajnom ponašanju, za razliku od jako angažiranog Papina držanja, u tome što nemamo (ispario je ili ga nismo imali) širi društveni, to jest, socijalni konsenzus. Dobro se sjećam tribina koje je 2004. godine pokrenuo Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve HBK-a na temu “Društveni konsenzus u Hrvatskoj”, a koje su okupile naše priznate stručnjake. Imam i knjigu nastalu nakon tih tribina. Donosi šest priloga koji s različitih vidika žele dati odgovor na pitanje: kako doći do konsenzusa hrvatskog društva glede najvažnijih nacionalnih, društvenih, političkih i gospodarskih pitanja, bez obzira na svjetonazorske razlike i podjele koje rasijecaju naše društvo i Crkvu? “Neupitno je da nam je konsenzus potreban”, ističe u predgovoru jedan od urednika knjige (kako čitamo u promotivnom članku KS-a), pročelnik Katedre socijalnog nauka Crkve na KBF-u u Zagrebu dr. Stjepan Baloban, “jer o njemu ovisi ne samo budući položaj Hrvatske unutar europskih asocijacija, već i osnovno određenje našeg naroda…” Knjiga sadrži sljedeće priloge: „Crkva u Hrvatskoj pred izazovima društvenih i nacionalnih podjela“ (Bono Zvonimir Šagi), „Je li moguć hrvatski nacionalni i društveni konsenzus rasprava iz sociopsihološke perspektive?“ (Vlado Šakić), „Teškoće socijalnog partnerstva u Hrvatskoj: Europska i hrvatska iskustva“ (Siniša Zrinščak), „Doprinos Crkve društvenom konsenzusu u Hrvatskoj“ (Josip Baloban), „Odgovornost intelektualaca za društveni konsenzus u Hrvatskoj“ (Tomislav Zdenko Tenšek), „Doprinos medija društvenom konsenzusu u hrvatskoj“ (Željko Mardešić). Sjajno su govorili, odnosno zapisali, u toj važnoj knjizi među mnogim takvim važnim, a nažalost nepročitanim i neproživljenim hrvatskim kršćanskim knjigama! Imali smo projekt pred sobom, veliki, ulazak u EU. A sada?

Nedavno smo čitali da SDP i Možemo! imaju vlastitu inicijativu pomoći Ukrajincima i kažu: ‘’Moramo se solidarizirati unutar naših kapaciteta.’’ Naime, da ‘’Republika Hrvatska treba doprinijeti u onim područjima u kojima ima iskustva koja su specifična u odnosu na druge zemlje’’, navodeći među konkretnim mjerama i obuku vezanu za međunarodno humanitarno pravo, ljudska prava i zaštitu civila (posebno žrtava rodno uvjetovanog nasilja). Što su to ‘’naši kapaciteti’’? U ovom slučaju i općenito, kada moramo pomoći ljudima u nevolji?

Taj isti papa Franjo koji sada plače i gubi glas, sjećamo se, kada je počela izbjeglička kriza (u rujnu 2015.) pozvao je svaku župu u Europi da udomi jednu obitelj izbjeglica. ‘’Božje milosrđe vidi se kroz naša djelovanja, kao što nam je to svjedočio život blažene Majke Terezije iz Kalkute’’, kazao je tada. Mislio je on upravo na naše kapacitete. Kako je to prošlo u Hrvatskoj? Gotovo nikako. Kako sada ovdašnja većinska Crkva reagira? Opet slabo! Varaždinski biskup Bože Radoš, zadužen za nacionalni Caritas, slao je šlepere pomoći, ali ruku na srce, obraz Katoličke Crkve u radu s migrantima, izbjeglicama i azilantima spašava mala ekipa djelatnika i volontera Isusovačke službe za izbjeglice. Ja sam tamo vidio suze, mnoge. Na licima biskupa ih ne vidim. Kada bismo kao društvo i Crkve u njemu znali što želimo biti i kamo stremimo, što nas potiče i koji su naši ciljevi (zar je istina taj Plenkovićev PR da su naši ciljevi postignuti?) možda bismo bili sposobni plakati ili biti rame za plakanje.