Doslovno je cijeli svijet pozvao hrvatske vlasti da preispitaju svoj stav oko bleiburške komemoracije te da odustanu od veličanja poraženih ustaških vojnika i stvaranja slike o njima kao o nekakvim mučenicima.” Izjavio je to za tjednik Novosti Ernest Herzog, izvršni direktor u Svjetskom židovskom kongresu, krovnoj organizaciji židovskih zajednica u preko sto zemalja koja ima regionalni ured i u Zagrebu. Ovo što gospodin Herzog ističe kao potrebu, da se hrvatske političke vlasti “preispitaju”, tiče se, smatram, i crkvenih vlasti, i to ne samo onih u Hrvatskoj već i onih u BiH.

Hajmo kratko definirati što bi valjalo da Andrej Plenković i drugi “preispitaju”. Skrećem pažnju čitatelja na Tuđmanov Zakon od 19. travnja 1996. odnosno na Plenkovićevu dorađenu verziju Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj (Narodne novine 110/19) na snazi od 1. siječnja 2020. Ostala je formulacija da je među spomendanima u RH (članak 2.) i ovaj: “Subota ili nedjelja najbliža 15. svibnju – Dan spomena na hrvatske žrtve u borbi za slobodu i nezavisnost”! Zakon pravi izravnu poveznicu između poražene ustaške vojske i slobode i nezavisnosti moderne Hrvatske.

Već punih 24 godina Republika Hrvatska, a sada k tomu i voljom gospodina Plenkovića, kakti šefa Europske unije, službeno zastupa stav da su Vjekoslav Maks Luburić i sva ta zločinačka popratna ekipa koja se sjatila 15. svibnja na Bleiburško polje, “pali u borbi za slobodu i nezavisnost Republike Hrvatske”. Zaista, gospodo, nije li stigao trenutak da se sve to “preispita”? Što se, pak, Katoličke crkve u RH i BiH tiče, nastavlja se praksa da se komemorira žrtve poraća (čitaj “bleiburške tragedije”) u organizaciji Počasnog bleiburškog voda, čiji članovi, kako ističu bosanski franjevci Drago Bojić i Ivan Šarčević, “ni danas ne vide ništa sporno u zločinačkom ustaškom režimu”.

Kao što znamo, da nije bilo koronavirusa, kardinal Vinko Puljić imao je namjeru, unatoč protivljenju mjesne Crkve u Koruškoj i tamošnjih političkih vlasti, kao marioneta Vice Vukojevića, Vladimira Šeksa i drugih, kazati koju pored spomenika podignuta “u čast i slavu poginule hrvatske vojske”, a koji stoji tik do oltara na Bleiburgu. Dakle, pusta se desetljeća slave bleiburške mise i glorificiraju ustaše. (Nad)biskupi predvode mise i propovijedaju tamo gdje stoji spomenik, ponovimo, “u čast i slavu poginuloj hrvatskoj vojsci” (a u prijevodu na njemački na spomeniku piše “poginulim Hrvatima”).

Kakvu čast i slavu zaslužuju vojnici kvislinškog zločinačkog režima, vjernog saveznika Trećeg Reicha, to je posebno pitanje kojim se očito najviši predstavnici hrvatske države (europske, demokratske!?) ne bave, kada tamo polažu vijence (ove ih je godine spriječila pandemija, ne spoznaja da time delegitimiraju Hrvatsku kao zemlju izniklu na temeljima pobjede nad fašizmom 1945., kako piše kolega Tomislav Jakić u Novostima). A (nad)biskupi? Zašto oni komemoriraju “slavnu ustašku vojsku”? Do kada će, mili Bože, to trajati?!

“Zar vi tamo dolje (tamo dolje bi u Austriji značilo ‘duboko na Balkanu’) nemate drugih briga? Bleiburg?! U svibnju??? Bog zna što će biti u svibnju.” Ovako su početkom ožujka reagirale crkvene vlasti u Koruškoj i Beču, odmah nakon zasjedanja HBK-a i BK BiH 2. ožujka u Banjoj Luci, kada je potvrđeno da kardinal Puljić ide slaviti misu na Bleiburgu i kada smo ih zatražili komentar. Podsjetimo i da je 25. veljače Austrija već dala do znanja da ide prema zatvaranju granica! U Klagenfurtu i u Beču, svejedno, službenice i službenici u biskupskim ordinarijatima na pitanja o Bleiburgu, odnosno o hrvatskoj komemoraciji na Bleiburškom polju, mislili su da smo pali s Marsa. Biskupske konferencije nisu se baš tih dana dosjetile zapitati o uvjetima održavanja komemoracije u Bleiburgu. Ne valjda, nego sasvim sigurno, austrijske službenice i službenici u crkvenim uredima ostali su zatečeni pitanjima o Bleiburgu, izvještavala je na portalu Autograf kolegica Anna Maria Grünfelder.

Inače, po austrijskom shvaćanju Bleiburg se pretvorio u okupljalište starih ustaša, njihova podmlatka i europskih neonacista. U Hrvatskoj se naglašava da je Hrvatski sabor zaštitnik komemoracije i da želi komemorirati žrtve. To je točno ako se pravite da ništa ne vidite, ništa ne čujete, ništa ne shvaćate. Guverner austrijske savezne države Koruške, socijaldemokrat Peter Kaiser, nema dileme: “Sa svoje pozicije guvernera pokrajine Koruška uvijek sam pokušavao uvjeriti svoje kolege na vlasti da zakonom zabrane bleiburški skup, a to ću definitivno nastaviti raditi i u budućnosti.”

Ove godine je stvar odgođena i ovom autoru nije jasno što hrvatski (nad)biskupi očekuju: žele li baš i formalni izgon iz Austrije? Bivši austrijski ministar financija i predsjednik Dokumentacijskog arhiva austrijskog otpora (DÖW) Rudolf Edlinger smatra da treba stati na kraj toj komemoraciji. “Na Bleiburgu se veliča režim koji je kolaborirao s nacistima. Vjerska komemoracija uparena je s profašističkim događajem (…) Većina građana Austrije protivi se takvim skupovima”, kazao je Edlinger, dodajući kako su organizatori skupa, Počasni bleiburški vod, “ekstremistička, profašistička organizacija”.

Takav pogled i stav uobičajeni su u velikoj većini austrijskog i osobito njemačkog društva i ta većina ne prihvaća nikakvu reviziju povijesti, naročito u smjeru kojim žele ići ustašonostalgičari i njihovi ađutanti iz ovdašnjih biskupskih konferencija.