Pažljivo sam pročitao argumente dr. anglistike Krunoslava Puškara koji rukovodi moliteljima na Trgu bana Josipa Jelačića, odnosno prvim hrvatskim portalom za katoličke muškarce ‘’Muževni budite’’. Govorio je ovih dana za Glas Koncila. Vratio sam se i osobnom svjedočanstvu koji je Puškar dao na podcastu Željke Markić. Proučio sam navedeni portal, sve što govore o javnoj molitvi krunice, na koljenima, prve subote u mjesecu, pogotovo jer je Puškar i dio akcije ‘’40 dana za život’’ koja se tijekom korizme provodila pred bolnicama i domovima zdravlja u 37 naših gradova. Njihovo prisustvo pred bolnicama nije prihvatljivo i trebalo bi biti zabranjeno. U krugu naših bolnica nitko nema pravo na bilo kakav oblik prisile nad pacijentima. Vjerujem da je istina da su im se pojedine gospođe pokajnički obratile žaleći za počinjen abortus, i to Puškara uvjerava da čine pravu stvar.

Nitko normalan ne smatra da pobačaj jest dobra stvar ili da treba biti metoda planiranja obitelji. Sasvim sigurno ne možemo biti spokojni kada mnoge žene idu pobaciti treće ili četvrto dijete zbog toga što nemaju sredstava za život. Pobačaj nije i ne može biti metoda kontrole rađanja. On mora biti rijedak izbor za kojim će se posezati samo u krajnjoj nuždi, nužno, ali legalno zlo kojemu se pribjegava tek kad drugog izlaza nema. Po gotovo kada postoje jasni medicinski razlozi. Kada žena dođe u takvu situaciju, nije u redu da ju Krunoslav Puškar sačeka u svojim Križevcima ili pred bolnicom bilo gdje.

Zar zaista istinski vjernici žele da se i u Hrvatskoj događaju situacije poput one argentinske, kad je jedanaestogodišnja djevojčica koja je ostala trudna nakon što ju je silovao ostarjeli bakin prijatelj prisiljavana na porod? Ili da nam se dogodi onaj irski slučaj, žene s vrlo kompliciranom trudnoćom koja je umrla, zajedno s plodom, jer tadašnji zakon nije dozvoljavao pobačaj? Kako su se molitelji osjećali dok je Hrvatsku tresao dramatičan slučaj Mirele Čavajde, trudnice kojoj su u 6. mjesecu hrvatske bolnice odbijale dopustiti pobačaj, iako je dijete imalo veliki tumor na mozgu zbog kojeg bi, kako su liječnici govorili, umrlo? “Svim majkama koje će se naći u ovoj situaciji poručujem da ostanete snažne i hrabre i koju god odluku donesete za sebe i za svoje dijete, znajte da imate na nju potpuno pravo. Bez osuda pojedinaca i javnosti”, napisala je gospođa Čavajda. Želimo li da se abortus zabrani i da žene odlaze u ilegalu, često riskirajući vlastiti život? Ne, ja to ne želim. Mislim da žena, premda često ostaje bez potpore muškarca koji ju je napumpao, sama mora odlučivati o svom tijelu i da, ako ju životna situacija na to prisili, nakon što se posavjetuje, može legalno i sigurno obaviti pobačaj.

S moliteljima na Trgu bana Jelačića i drugdje, ipak, stvari stoje drugačije. Puškar u Glasu Koncila otprilike kaže što je rekao Željki Markić. Oni se okupljaju radi sedam nakana: 1) radi molitve za mir i ‘’obraćenje Hrvatskog naroda’’, 2) radi ‘’prestanka pobačaja’’, 3) da bi potakli ljude da prekinu s praksom predbračnih odnosa, 4) da bi promovirali čednost u ponašanju i odijevanju i žene i muškaraca, 5) da se općenito moli za pastire, 6) da se moli za duše u čistilištu i 7) da se moli za osobne nakane. Za Glas Koncila kaže, to jako naglašava, da je važan cilj molitve na Trgu da se muževnost dokaže i pokaže pobožnošću molitve krunice. Iz toga se da zaključiti da onaj tko ne moli javno krunicu ili nije pobožna osoba nije muževan, nije pravi muškarac, niti dobar suprug i otac, jer je to zabluda i isključivost.

To što mnoge ta njihova paradna molitva iritira ipak nam ne daje pravo da zagovaramo zabranu njihove javne molitve, čak ni kada ‘’mole’’ za zabranu pobačaja. Ustav jamči slobodno ispovijedanje vjere. Kao što protivnici imaju pravo demonstrirati na Trgu dok klečavci mole. To što Puškar pokazuje da baš i ne razumije kršćansku teologiju i antropologiju pak daje nam pravo da ga kritiziramo. Što Puškar ne razumije: 1) da nije sam otac, već da su otac i majka (tamo gdje postoji takva kršćanska zajednica) prvi svjedoci vjere u obitelji, 2) da muškarac i žena trebaju da budu jednaki ne jer je to kulturna moda ili trend, već zato što to zagovara kršćanski nauk, 3) da je krivo pojmiti da je muškarac pozvaniji od žene da u nečemu predvodi, da je on prava glava obitelji, ‘’duhovni autoritet’’, 4) da se (Kristu) obraćaju pojedinci, a ne narodi, pa tako ni hrvatski ili poljski (koji ga fascinira), 5) da ako je on odbijao svoju buduću suprugu poljubiti i držati za ruku prije braka to može biti njegov osobni izbor, a nikakvo pravilo ponašanja, 6) da glavna molitva Crkve nije krunica, već euharistija, kao i da se s Kristom mora živjeti u crkvenoj zajednici te 7) da se HBK nije očitovao o njihovim klečanjem na trgovima (učinili su to vojni i sisački biskup), odnosno da ako spominje biskupa Košića koji ih je podržao tako što im se pridružio na klečanju i molitvi 1. srpnja isto mora spomenuti i nadbiskupa Uzinića koji ih je kritizirao na HTV-u.

Poziva se Puškarić i na korištenje krunice na vojnim uniformama u ratu devedesetih. Nisu mi simpatični ta bojovnost i ratni simbolizam krunice. Za vjernike katolike krunica je važna stvar, ali važnije je znati ponašati se odgovorno. Puškarić upada u kontradikciju jer tvrdi da akcija nije uvezena, ali da je to vidio kako se radi u Poljskoj te odlučio stvar pokrenuti i u Hrvatskoj. Meni se čini da ti muškarci dobro služe jednom jako desnom konceptu koji neće proći i ostat će marginalan.