Kada je na početku slavlja Majke Božje od Kamenitih vrata, u petak 31. svibnja, zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša obznanio da je tih dana od Dikasterija za kauze svetaca primio informaciju da za Svetu Stolicu nema nikakvih zapreka u pokretanju kauze za beatifikaciju i kanonizaciju kardinala Franje Kuharića, vjernici su tu vijest dočekali s radošću. No nakon te objave pojavili su se u medijima naslovi i članci različitih petljanera, a koji su ustvrdili da sada kardinal Kuharić „može biti proglašen blaženim“, što je površno i pogrešno tumačenje jer je tzv. nihil obstat (ništa ne stoji na putu) Svete Stolice tek jedan u nizu koraka u biskupijskom informativnom procesu. Taj informativni proces prvi je korak biskupijske faze istraživanja. Biskupijska faza kauze može potrajati, naglasimo, godinama (ili desetljećima), a tek onda slijedi rimska faza kauze, ispitivanje kreposti i eventualna čuda po zagovoru sluge Božjega te na kraju proglašenje blaženikom ili svecem.

Kako tumači tjednik Glas Koncila, proces istraživanja u kauzi dugotrajan je i zahtjevan “jer u njemu treba teološki valorizirati pisanu ostavštinu, proučiti arhivske spise, saslušati svjedoke, zapravo objektivno utvrditi sve činjenice koje idu u korist potencijalnoga budućega blaženika i sveca Katoličke Crkve, kao i one koje priječe taj put… Budući da je sluga Božji Franjo Kuharić tijekom svojega života obnašao više različitih služba u Crkvi te djelovao kroz više desetljeća, materijal koji će trebati proučiti i ocijeniti doista je opsežan, pa – ovisno o mnogobrojnim činiteljima – biskupijska faza kauze može potrajati godinama”. A tek onda slijedi rimska faza kauze, ispitivanje čuda po zagovoru sluge Božjega te na kraju proglašenje blaženikom ili svecem. Slijedi, dakle, biskupijsko istraživanje kauze, što znači da treba najprije ustrojiti kauzu. Imenuju se biskupski ovlaštenik, promicatelj pravde i bilježnik, ali i stručnjaci: bogoslovni ocjenitelji (tzv. teološka komisija), stručnjaci u povijesti i arhivistici (tzv. povijesna komisija), a potom se saziva i prva i uvodna sjednica na kojoj članovi polažu prisegu da će vjerno obavljati službu i čuvati službenu tajnu.

Zadaća teološke komisije je istražiti sve objavljene spise te vidjeti ima li u njima nešto što bi bilo protivno vjeri ili ćudorednom ponašanju, a povijesna komisija ispituje sve ono što nije objavljeno, što se nalazi u arhivima, poput pisama, dnevnika i drugih zapisa u crkvenim, biskupijskim, župnim, državnim, školskim ili nekim drugim arhivima. Također se u biskupijskoj fazi istraživanja saslušavaju svjedoci. “Sve je to velik posao jer proučava se život jedne osobe. Dovoljno je prisjetiti se kauza blaženih Alojzija Stepinca i Ivana Merza. Ti su postupci bili zahtjevni i dugo su trajali, iziskuju mnogo posla, rada, ispitivanja. Kauza svakako nije nešto što bi se dogodilo preko noći”, kazao je vicepostulator za kauze beatifikacije i kanonizacije Zagrebačke nadbiskupije Tomislav Hačko.

Što je sve prethodilo dobivanju nihil obstat Svete Stolice? U začetku svake kauze stoji autor koji pokreće kauzu, a u ovom slučaju to je Zagrebačka nadbiskupija (učinio je to mons. Josip kard. Bozanić kojeg neki terete da je, zbog animoziteta prema Kuhariću, slučaj držao dugo u ladici, a da je stvar „otkočio“ Dražen Kutleša). Nakon što se kauza pokrene, biskup biskupije na čijem je teritoriju osoba umrla imenuje postulatora. Postulator u tom pretpripremnom procesu mora utvrditi glas svetosti određenoga kandidata za oltar koji ga je pratio tijekom života, u vrijeme smrti i nakon smrti. Mora također pronaći svjedoke, očevidce ili one koji su čuli od očevidaca o glasu svetosti kandidata, a dužan je i prikupiti sve objavljene spise, bilo da se oni odnose na slugu Božjega bilo da ih je on pisao ili objavio u obliku knjiga, članaka, kolumni, propovijedi, intervjua… Kada završi taj proces, postulator mjerodavnom biskupu predaje rezultate svojega rada i nakon što se biskup uvjerio da je ta osoba uživala glas svetosti, o pokretanju kauze savjetuje se i s drugim biskupima u svojoj konferenciji. Tek nakon toga šalje se zahtjev za nihil obstat Svetoj Stolici.

Franjo Kuharić je bio dobar čovjek, s manama, ali izuzetno dobronamjeran. Njegova me kauza zanima, za razliku od Stepinčeve, o kojem danas ne bismo govorili, a kamoli slušali pretjerivanja poput „Stepinčeve Crkve”, da ga komunisti nisu doveli pred sud i da ga nisu na trulom suđenju pretvorili u žrtvu. Kuharić ima ono nešto (je li dovoljno za čast oltara, ne znam). Mudri Franjo Kuharić je, o čemu mi je govorio nebrojeno puta – često sam ga susretao i autor sam prvoga uživo emitiranoga televizijskog intervjua s kardinalom Kuharićem, 1994. na zagrebačkom OTV-u – inzistirao na tome da nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. On je vjerovao da su Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim moralnim pitanjem: kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: kako okajati krivnju, kako zadobiti oprost Božji i ljudski, mir savjesti i pomirenje među ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini? Ako naše ljude na to treba podsjetiti, a fakat treba i čudi me da HBK na tomu ne inzistira, onda mi se čini da Kuharić, za razliku od Stepinca, i te kako može biti uzor morala kao i zdravog patriotizma.