Kada se uspoređuju hrvatska proslava (Knin) i srpska komemoracija (Busije, kod Zemuna) Oluje, ostaje nam osjećaj mučnine. Psihologinja Zdenka Pantić u kolumni za portal Autograf kaže da joj se čini kao da se odvija stalni ping-pong između dviju strana i dvaju nespojivih narativa, kao neko nadmetanje na tragediji stanovništva izbjeglog 1995. godine. Pri tome, nužno je istaknuti, valja ponoviti da su pripreme i tragedije na raznim mjestima i na razne načine u različitom obimu započele ranije, a razbuktale se 1991. godine. Uz to, kaže Pantić, svaka strana “zna” što je ona druga počinila i što ona treba učiniti za normalizaciju odnosa i pomirenje. Ističe se vlastita ispravnost. Ističe se oko čega nema isprike, dvojbe, preuzimanja odgovornosti. A stalo im je do dobrosusjedskih odnosa.

Sve sam gledao, pažljivo. Ovo u Kninu više i ne zaslužuje komentar: “Uvijek isti program, govori sa starim, tek malo podgrijanim mislima, mimohodi, budnice (Vladimir Matijanić, Index)”. I, opet, predsjednik RH Zoran Milanović nagrađuje predstavnike politike etničkog čišćenja Franje Tuđmana i Gojka Šuška u BiH, ovoga puta, među inima, one odgovorne za sramotne i strašne epizode oko Stoca. Zaista, mučno. U centralnoj komemoraciji u Srbiji statisti koji glume Srbe koji su pošli iz “Krajine” padaju pokošeni rafalima i ostaju ležati na bini dok Milorad Dodik polemizira s već bivšim visokim predstavnikom međunarodne zajednice u BiH Valentinom Inzkom. Mučnina na kvadrat. Na kraju, Aleksandar Vučić galami “neću da se izvinjavam” i “neću da gazim po krajišnicima”. A kome bi se Vučić, smatra on, trebao “izvinjavati”? Onima, sugeriraju kadrovi filma koji se pušta više puta i Tuđmanov glas sa sastanka na Brijunima uoči Oluje, koji su, u doba NDH, vršili genocid nad Srbima i nastavili ga 1995.

Meni se čini uputnim, ne samo one koji bi ovu kolumnu mogli čitati izvan Hrvatske, podsjetiti da je Oluja rezultat dogovora Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića (kaže svjedok vremena Ivo Komšić). Vučić ne postavlja nikakvo prethodno pitanje o “Republici Srpskoj Krajini”, o zločinima koje je počinila, o manipuliranom narodu koji je stajao iza nje i koji se najednom našao na ratnoj vjetrometini, bez ikakve zaštite. Ne postavlja se pitanje tko je narod pokrenuo, kamo i zašto. Žrtve su dio cjeline događanja, dio političke cjeline. Ta cjelina je dogovor Tuđmana i Miloševića. Milošević ih je žrtvovao jer se čvrsto držao dogovora s Tuđmanom da će Hrvatsku osloboditi Srba, da će ih svesti na beznačajan manjinski broj. Milošević je taj narod podigao na pobunu protiv hrvatske države, naoružao ga i ohrabrio, a onda ostavio i u bezizlaznoj situaciji je ponudio jedino preseljenje. “Radi toga je Tuđman odabrao na splitskom dogovoru pravac kretanja HV-a i HVO-a prema Banjoj Luci. On je zauzeo onaj teritorij koji je prethodno dogovorio s Miloševićem i kojeg je trebalo čuvati od Armije BiH. Da je pred Banju Luku došao Prvi korpus Armije BiH, on bi u nju ušao. Ali tada bi propao njihov sporazum. Cijeli kaos oko Oluje otkriven je u Daytonu”, tumači Komšić.

Oko Oluje kao dogovorene vojne akcije nema nikakvih nedoumica i nejasnoća. Nažalost, vojska s obje strane nije znala o čemu se radi, to su znali samo najviši zapovjednici. Zbog toga su mnogi stradali bez ikakve potrebe. Oni koji su branili teritorij izginuli su za teritorij koji je ionako vraćen, oni koji su osvojili teritorij izginuli su za ono što su na kraju izgubili. Samo su smrti bile iskrene. Nitko od njih nije mogao ni slutiti da je žrtvovan. Oni su zaslužili komemoraciju, ali bez mitologizacije. Ono što je nejasno u Oluji je ponašanje međunarodne zajednice. “Kako je ona dozvolila ove nevine žrtve i kako je mogla sve hladnokrvno promatrati?” pita Ivo Komšić.

I sada dolazi do poante ove kolumne. Patrijarh Porfirije je te večeri 4. kolovoza u Busijama govorio baš suprotno od Vučića. Rekao je i ovo: “Tko je dobitnik vašim progonom? Ostala je samo pusta, prazna, neobrađena zemlja. Zlo je upisalo sebi još jedan dobitak, čovjek je poražen, a Bog koji hoće mir među ljudima još jednom je iznevjeren, i to kako! Sabrali smo se danas da glasno kažemo da ne zaboravljamo one krajeve u kojima smo se majčinim mlijekom hranili, i to ne samo mi nego i naši preci, koji su se vjekovima rađali u Dalmaciji, na Kordunu, u Lici, Baniji, Slavoniji, po gradovima i selima čitave današnje Hrvatske (…) Moleći se danas za postradale, za naše bližnje, ne želimo da, zloupotrebljavajući žrtve, produbljujemo spiralu sukoba niti da vodimo ratove komemorativnim politikama sjećanja, a još manje da uđemo u matricu zapomaganja i paraliziramo sebe zatvaranjem u trajno, bespomoćno i bezizlazno stanje žrtve. Narativ žrtve, kao jedini mogući, ne može biti pokretač i izvor nadahnuća. Prije je trajna muka i pakao”, kazao je Porfirije.

Jasno je da Porfirije neće dugo moći trpjeti ovakav rat komemoracijama, jer zna da to nije kršćanski. A zna, i kao građanin RH i kao upravitelj Mitropolije zagrebačko-ljubljanske, da ovakvi Vučićevi scenariji miniraju požrtvovan rad Srpskog narodnog vijeća i njegova predstavnika u Vladi RH Borisa Miloševića. U Izjavi sjećanja SNV-a stoji: “Sjećat ćemo se svojeg, a nećemo zaboravljati stradanje drugog. Priznavat ćemo stradanje drugog kao što očekujemo da naše bude priznato.” Tako neka bude. Amen.