Nije prvi put da papa Franjo potiče svećenike i biskupe da se klone klerikalizma! Ali nikada kao do sada nije bio po tom pitanju toliko jasan. Franjo je pismo svećenicima Rimske nadbiskupije potpisao u Lisabonu (gdje je nedavno bio na Svjetskom danu mladih), 5. kolovoza, na spomen Posvete bazilike svete Marije Velike u Rimu, a Tiskovni ured Svete Stolice objavio ga je na talijanskom i engleskom jeziku u ponedjeljak 7. kolovoza. „Draga braćo svećenici, želio bih vam se obratiti s mišlju o pratnji i prijateljstvu te se nadam da će vas podržavati dok budete obavljali svoju službu, s njezinim teretom radosti i trudova, nadanja i razočaranja. Trebamo razmjenjivati poglede prepune brige i sućuti, učeći od Isusa, koji je tako gledao na apostole, ne zahtijevajući od njih agendu koju diktira kriterij učinkovitosti, nego im nudi svoju skrb i osvježenje, predah“, kaže na početku pisma. Zašto vam danas donosim ovo pismo, ove Papine poruke? Jer je Rimska (krajevna) Crkva pozvana „predsjedati drugima u ljubavi“ i jer Papa želi da Rimska Crkva svima bude primjer suosjećanja i nade uistinu uvijek spremnima i voljnima (pro)širiti Božji oprost, „poput rijeka milosrđa koje taže žeđ današnjeg čovječanstva“.

Franjo se poziva na neke ključne autore, pa tako i na Henrija de Lubaca (1896-1991), francuskog kardinala, također isusovca, jednog od najeminentnijih katoličkih teologa 20. stoljeća. Osobito je bio zapažen u sudjelovanju na Drugom vatikanskom saboru, gdje je dao važan doprinos. „U molitvi mi se vraća ovo: Da Bog traži od nas da idemo do kraja u borbi protiv duhovne svjetovnosti. Otac (de Lubac) je na nekoliko stranica teksta, a pozivam vas da to pročitate, definirao duhovnu svjetovnost kao ‘najveću opasnost za Crkvu – za nas, koji smo Crkva – najperfidniju kušnju, onu koja uvijek iznova izranja, podmuklo, kad su druge kušnje pobijeđene’. I dodao je riječi za koje mi se čini kako pogađaju čavao u glavu: ‘Ako bi ta duhovna svjetovnost napala Crkvu te radila na tome da je iskvari, potkopavajući sami njezin temelj, bilo bi to beskrajno pogubnije od bilo koje obične moralne svjetovnosti’ (Meditacija o Crkvi, Milano 1965, 470)“, reče Papa i poentira: „Duhovna svjetovnost je, zapravo, opasna jer je to način života koji duhovnost svodi na privid: Zavodi nas da budemo ‘trgovci duhom’, ljudi odjeveni u svete forme, a koji u stvarnosti nastavljaju razmišljati i djelovati prema duhu i modi svijeta. To se događa kada dopustimo da nas opčini zavodljivosti prolaznog, prosječnost i navika, iskušenja moći i društvenog utjecaja. Te iznovice, taštinom i narcisoidnošću, doktrinarnom nepopustljivošću i liturgijskim esteticizmom, oblicima i načinima u kojima se svjetovnost ‘skriva iza privida pobožnosti, pa i ljubavi prema Crkvi’, a zapravo se ‘sastoji u tome da se ne traži Gospodin, nego ljudska slava i osobna dobrobit’ (Evangelii gaudium, 93). Kako u svemu tome ne prepoznati ažuriranu, ovodobnu inačicu onoga licemjernog formalizma što ga je Isus nazirao i vidio u određenim religijskim autoritetima svoga doba i koji ga je tijekom njegova javnog djelovanja tjerao da trpi možda više od ičega drugoga?“

Papa se osobito želi zadržati na jednom vidiku ove svjetovnosti. Kad uđe u srce pastira, poprima poseban oblik, naime, onaj klerikalizma. „A ja vam kao stariji čovjek i od srca želim reći da me zabrinjava kada zapadnemo u oblike klerikalizma; kada, možda i nesvjesno, dajemo povoda ljudima da vide kako smo superiorni, privilegirani, stavljeni ‘iznad’, pa stoga odvojeni od ostaloga svetog Božjega puka.“ Klerikalizam (franc. cléricalisme, od clérical: koji se tiče svećenstva, klera) stajalište je ili nastojanje da kler ili Crkva imaju istaknut položaj i ulogu u javnom životu, kulturi i politici neke zemlje. Ali klerikalizam je i simptom svećeničkog i laičkog života u napasti da živi ulogu (rolu), a ne stvarnu, zbiljsku vezu s Bogom i braćom. Ukratko, označava bolest koja uzrokuje da se izgubi „sjećanje na krštenje koje smo primili“, ostavljajući u pozadini, negdje otraga, „svoju pripadnost istom Svetom narodu te nas (za)vodi da živimo i prakticiramo autoritet u različitim oblicima moći, ne shvaćajući dvoličnost, bez poniznosti, ali s distanciranim i oholim stavovima“.

Nema nikakve sumnje da se ove riječi mogu odnositi i na hrvatski kler i ovdašnji episkopat jer se često viđa da se zabrinutost crkvenih dužnosnika usredotočuje na „ja“: svoje vlastito uzdržavanje, svoje vlastite potrebe, na pohvalu koju su primili za sebe umjesto na slavu Božju. „To se događa u životu onih koji skliznu u klerikalizam: gube duh veličanja i hvale jer su izgubili osjećaj za milost, gube divljenje nad besplatnošću kojom ih Bog ljubi, onu povjerljivu i predanu jednostavnost srca koja nas tjera da (is)pružimo ruke prema Gospodinu.“ U ovo doba ljetnih godišnjih odmora, kada se mnogi svećenici i (nad)biskupi odmaraju od službe, Papa ističe što je „svećenički duh“: učiniti se slugama naroda Božjega, a ne gospodarima, prati noge svojoj braći, a ne ih gaziti svojim nogama: „Besplatno primiste, besplatno i dajte! (Mt 10,8)“. „Budimo stoga budni i na oprezu protiv klerikalizma“, apelira Franjo jer klerikalizam može pogoditi svakoga, čak i laike i pastoralne djelatnike. Doista, “klerikalni duh” može se preuzeti u vršenju službi i karizmi, živeći vlastiti poziv na elitistički način, zavijen i umotan u vlastitu grupu te podižući zidove prema van, razvijajući posesivnost veza s obzirom na uloge u zajednici, njegovanje bahatih i hvalisavih stavova prema drugima. Zvuči li vam poznato?