Moje kolumne imaju jednu glavnu temu, ali u dogovoru s glavnim urednikom današnju razdvajam na dva djela jer dvije važne teme traže prostor u “Nemirima i nesanicama”. Najprije dvije važne vijesti Dikasterija za nauk vjere, koji je 13. prosinca odgovorio biskupu San Francisca de Macoríse mons. Ramónu Alfredu de la Cruz Balderu iz Dominikanske Republike na pitanje o pristupanju samohranih majki pričesti. Biskup iz Dominikane izrazio je dana 24. listopada Dikasteriju zabrinutost zbog običaja nekih samohranih majki koje se “uzdržavaju od pričesti zbog straha od strogosti svećenika i voditelja zajednica”. Nekoliko pisama laika koje je primio Papa, odgovaraju mu, ima istu temu. Primjećuje se da u nekim zemljama i svećenici i neki laici redovito sprječavaju majke koje su rodile dijete izvan bračne zajednice da pristupe sakramentima, pa čak i da krste svoju djecu. To je pogrešno, kažu.

Donosim sažeti odgovor jer se to tiče mnogih samohranih majki u Hrvatskoj. Žene koje su u toj situaciji izabrale život i zbog tog izbora žive vrlo teško, treba poticati da pristupaju spasonosnoj i tješiteljskoj snazi sakramenata. Poseban slučaj s neudanim djevojkama i poteškoće s kojima se one ili njihova djeca susreću u pristupu sakramentima, Franjo je već osudio dok je bio nadbiskup Buenos Airesa: “Postoje svećenici koji ne krste djecu neudanih djevojaka jer ona (kao) nisu začeta u svetosti bračnoga života. To su današnji licemjeri. Oni koji su klerikalizirali Crkvu. Oni koji udaljavaju Božji narod od spasenja. A ta jadna djevojka, koja je svoje dijete mogla poslati natrag pošiljatelju, ali je imala hrabrosti donijeti ga na svijet, luta od župe do župe da ga krsti.” Papa Franjo je istaknuo hrabrost tih žena u iznošenju trudnoće: “Znam da nije lako biti samohrana majka, znam da te ponekad ljudi mogu loše gledati, ali kažem ti jedno: ti si hrabra žena jer si uspjela roditi ove dvije kćeri. Mogla si ih ubiti dok su bile u tvojoj utrobi, ali ti si poštovala život, poštovala si život koji si imala u sebi i Bog će te za to nagraditi. Ne srami se, hodaj uzdignute glave.”

U tom smjeru mora se pastoralno djelovati u mjesnoj Crkvi kako bi se jasno pokazalo da se time što je netko samohrana majka ne priječi pristup euharistiji ni krštenju! Kao i svim drugim kršćanima, sakramentalna ispovijed počinjenih grijeha omogućuje im primanje pričesti. Također, crkvena zajednica mora cijeniti činjenicu da su to žene koje su prihvatile i branile dar života koji su nosile u svojoj utrobi i one koje se svakodnevno bore za rast svoje djece. Tako reče Papa.

I još nešto supervažno. Papa Franjo preko navedena Dikasterija formalno je u ponedjeljak, 18. prosinca, odobrio svećenicima da daju blagoslov istospolnim parovima! Ljudi koji traže Božju milost i ljubav ne bi smjeli biti predmetom “iscrpne moralne analize”. Sveta Stolica jasno kaže da se takvi blagoslovi mogu dati u određenim okolnostima ako je istovremeno potpuno jasno da taj ritual nema nikakve veze sa sklapanjem braka. Dokument, zapravo, deklaracija nazvana “Fiducia supplicans” (tražeći odnosno moleći povjerenje), koju potpisuje prefekt dikasterija kardinal Víctor Manuel Fernández, kaže da “blagoslov ljudima pruža način na koji mogu povećati svoju vjeru i povjerenje u Boga. Stoga zahtjev za blagoslovom izražava i njeguje otvorenost transcendentalnosti, milosti i Božjoj blizini u tisuću konkretnih životnih situacija, što nije mala stvar u današnjem svijetu”. Kako rekoh, važne su ovo pastoralne vijesti.

***

A sada druga naša tema. U komentaru glavnog urednika tjednika Zagrebačke nadbiskupije Glasa Koncila “BEZ PANIKE – Neojugoslavenstvo ne može uspjeti”, od 11. prosinca, Branimir Stanić navodi da više događaja i fenomena posljednjih mjeseci sugerira da su se Hrvatska i njezin narod (kao da u Hrvatskoj ne žive i drugi ljudi osim Hrvata, op. D.P.) ponovno našli pred prijetnjom društvenih, kulturnih i političkih nasrtaja za koje su mnogi mislili da su već stvar prošlosti. Naime, da iako je proteklo više od tri desetljeća od osamostaljenja, u manjem, ali glasnijem dijelu hrvatske javnosti nije zamrla ideja jugoslavenstva, uvijek hranjena nostalgijom za vremenima kada se “živjelo bolje”. Najprije se valja složiti s urednikom kaptolskog tjednika kad priznaje da se u današnjoj Hrvatskoj živi gore nego u Jugoslaviji, ali sadržaj njegova osvrta baš je loš. Ukratko, on kaže da je i staroj jugonostalgiji i novoj “jugočežnji” zajedničko načelo da srce obećanoga društva ipak “za sve kuca u Beogradu”, to jest, “dojam da će ponajviše odande dolaziti društvena, politička i kulturna idila”. Dokaz da u Hrvatskoj ima nemali broj jugozombija je i pet koncerata Aleksandre Prijović u zagrebačkoj Areni (o četiri Arene Dine Merlina nije valjda stigao pisati).

Kao prvo, ako je istina da se u “Jugi” živjelo bolje, a za mnoge je to istina, legitimna je i ta vrsta jugonostalgije. Legitimne su i knjige (koje smetaju Crkvi) kao što je “Uvod u Jugoslaviju” (Fraktura) prof. Dejana Jovića, osobito ako su politološki ispravno napisane te za mlađe generacije koje nisu poznavale Jugoslaviju, a dabome, legitimno je i veselje mladosti na koncertima “narodne muzike”. Nasuprot “kulturnim Hrvatima” koji su podržavali Tuđmanov rat u BiH, ubijanje hrvatskih Srba i 1991. i 1995. ili ovu satrapiju koja je pokrala naše ljude i nastavlja vladati, ja navijam za “jugozvijezde”. Ta naša omladina neće pucati i ne mrzi, a pamtimo da se i sa stranica Glasa Koncila slijevala mržnja.