Već 34 godine, 22. lipnja, Crkva potaknuta od ustašonostalgičara slavi u Sošicama na Žumberku, pokraj jame Jazovke, misu zadušnicu „za sve ubijene na tom mjestu“. Spomen pohod „Jazovka“ tradicionalno se organizira 22. lipnja, na Dan antifašističke borbe, koji je u Hrvatskoj državni praznik, a organizator je udruga Hrvatski obredni zdrug – Jazovka. Da odmah pojasnimo koji je važan cilj te skupine, citirano s njihova portala: „Dokazno razvijati spoznaje o zločinstvima pri Jazovki i svim Jazovkama u 2. svjetskome ratu i poraću, te o istinitoj povijesti tzv. antifašističkog ustanka od 22. lipnja 1941.“ Saborski zastupnik Zlatko Hasanbegović izjavio je tamo 2017. kako „to zlokobno mjesto podsjeća na zločinačku narav komunističke Jugoslavije“ te je ustvrdio kako je blagdan – Dan antifašističke borbe – dobra prilika da se iskaže „notorna činjenica da je moderna Hrvatska nastala isključivo na nacionalnoj volji našega naraštaja i pobjedi u Domovinskom ratu te u pobjedi nad duhovnim i stvarnim sljedbenicima egzekutora iz Jazovke“.

Poručio je kako je „zakonodavna dužnost poništiti 22. lipnja kao državni blagdan, koji je izvor potpuno nepotrebnoga razdora u hrvatskom narodu, čime će se steći pretpostavke za istinsko nacionalno pomirenje“.

To je, dakle, politički kontekst u kojem se kreću organizatori, crkveni predstavnici i političari koji parazitiraju nad tom ili drugim jamama. Ponovimo, „poništiti 22. lipnja, Dan antifašističke borbe, kao državni blagdan“. Stvar je kristalno jasna premda, nažalost, zloupotrebljavaju umorene i bačene u Jazovku, a to je ono što su u Argentini sugerirali potomci ustaški glavešina NDH poput Tomislava Frkovića kada se obraćao Kolindi Grabar-Kitarović – maknuti antifašizam iz državnog kalendara, iz udžbenika i čak iz Ustava RH. Tu agendu sada provodi vladajući Domovinski pokret.

Na početku homilije, podsjetivši kako u Sisku u isto vrijeme „slave partizani, ti isti koji su na Jazovki počinili zločine“, biskup Košić se zapitao zašto se u društvu uvijek sili podjela i ne prihvaća da je svaki zločin, zločin. Dodao je da je masovna grobnica Jazovka duboka 34 metra i nalik zdencu te da su 2020. godine (u aranžmanu Ministarstva branitelja i MUP-a) iz nje ekshumirani ostatci 814 žrtava „koje su ondje ubili partizani nakon zauzimanja Krašića u siječnju 1943. godine te potom vojnici Jugoslavenske armije u svibnju i lipnju 1945. godine“. Košić se poziva na povjesničarku Blanku Matković (onu istu koja tvrdi, s ekipicom koja se fura na „trostruki logor Jasenovac“ – a koju je demaskirao i potukao pokojni Slavko Goldstein u knjizi „Jasenovac – tragikomika, mitomanija, istina”, Fraktura, 2016. – da je Jasenovac nakon 1945. bio pravo stratište, tog puta u režiji partizana), a koja izvješćuje 2011. godine o 447 žrtava „čiji su podaci pobrojeni prigodom speleološkog pregleda jame 1999. godine, koji je predvodio patolog prof. dr. Žarko Danilović“. Matković iznosi da se prema popisima sačuvanima u zagrebačkim bolnicama „mogu identificirati osobni podaci za čak 4791 bolesnika zagrebačkih bolnica (te u svojem znanstvenom radu objavljuje ime, prezime, godinu i mjesto rođenja, bračno stanje, vjersku pripadnost, vojni čin i dan prijama u bolnicu za mnoge žrtve, op. D. P.) – vojnih osoba poraženih vojski koje je Jugoslavenska armija pogubila 1945. godine“, uz upozorenje da se intervjuiranjem preživjelih nalaze poimenični podaci o bolesnicima koji se ne nalaze u dostupnim popisima te se mora zaključiti da u bolničkim arhivima nedostaje dio podataka.

„Jazovka je samo jedno od mjesta gdje su bacani pobijeni ratni zarobljenici – pacijenti zagrebačkih bolnica. Radi prikrivanja dokaza pobijen je i dio osoblja bolnica koji je svjedočio zločinu. Protiv zločinaca do danas još nije započeo ni jedan sudski postupak, makar su imena nekih počinitelja javno obznanjena. Za tri časne sestre, Liphardu Horvat, Konstantinu Mesar i Geraldu Jakob, inače njegovateljice u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče, koje su bačene u jamu, pokrenut je postupak proglašenja blaženima u Katoličkoj Crkvi“, rekao je biskup iznijevši još podataka o tom zločinu iz istraživanja Blanke Matković.

Prije deset godina, u trenutku lucidnosti i na mjestu zločina, tadašnji premijer Zoran Milanović je kazao kako se „u Jazovki dogodio grozan zločin, kao i još na nekim mjestima“. Podsjetio je kako je on počast žrtvama odao i na Bleiburgu i na Teznom, gdje je likvidirano najviše ljudi. „To su bili uglavnom pobijeni muškarci u uniformama, a ne žene i djeca, ali to ne mijenja puno na stvari. To su ljudi kojima je možda trebalo biti suđeno, a nekima možda ni to, i trebalo ih je pustiti doma. To su grozote toga rata, osveta je išla na osvetu, ali nije se loše sjetiti tko je prvi počeo. Znam da to neki neće nikada prihvatiti, ali postoji početak i kraj zločina. A za svaki zločin treba suditi i pronaći pojedinačne krivce, a tko god nije imao pravo na pošteno suđenje je nevina žrtva“, kazao je tada Milanović.

Razoružane (ili ranjene) ljude/vojnike ustaše nije se bez suda, bez utvrđivanja krivnje za dokumentirane zločine, smjelo ubijati. Taj masakr nad pobijeđenima je naštetio ugledu pobjedničke armije, ali njega treba odvojeno promatrati od antifašističkog pokreta koji je temeljen na trajnim vrijednostima i ljudskim čežnjama za slobodom naroda i humanošću. Treba nastojati da biskup Košić, Hasanbegović i društvo ne ostvare što su zamislili i nakanili.