Nastupni govor mons. Dražena Kutleše na kraju liturgijskog slavlja povodom preuzimanja službe zagrebačkog nadbiskupa, na blagdan sv. Katarine Sienske, u subotu, 29. travnja 2023., u bogoslužnom prostoru bl. Alojzija Stepinca na zagrebačkom Kaptolu, jasno je adresirao najveće problema našeg društva: korupciju i odumiranje nacije. “Svjesni smo da je, i u prošlosti i u sadašnjosti, problem s nedostatkom vrlina, ali danas primjećujemo i nedostatak znanja o vrlinama. Ovo je novo. Kršćani su, kao i drugi grešnici, uvijek bili podložni grijesima i manama, ali čini se da danas više ne znamo što je grijeh, a što vrlina; što dobro, a što loše; što je pošteno, a što ne. Društveno nepoštenje i nepravda posebno teško pogađaju upravo obitelj. Ona je oduvijek bila jezgra zajedništva i prihvaćanja. To najintimnije čovjekovo dobro koje baštinimo od Boga najviše trpi od gospodarskih neravnoteža, izostanka gospodarske i društvene empatije, ali i proturječnosti i podjela koje oni sa sobom nose. Teško su pogođeni upravo materinstvo i roditeljstvo, djeca i mladež, koji su pokretačka snaga naroda. Bez njih – sve je uzaludno! Demografsko uništenje usmjereno je prije svega na obitelj, a potom nužno i na pojedince”, kazao je mons. Kutleša.

Nadbiskup upozorava već neko vrijeme – i prije nego što je imenovan zagrebačkim nadbiskupom koadjutorom – na hipokriziju vjernika i ostalih: “Opasnost koju možemo opaziti i koja nam prijeti na svim razinama društvenog, ali i vjerskog života, svojevrsna je podvojenost, hipokrizija – jedno se vjeruje i ispovijeda na privatnom planu, a drugo na društvenom i vjerskom. Onda se malo pomalo dođe do točke kad se vlastita nedosljednost predstavlja kao opravdan i poželjan obrazac ponašanja. Svjesni smo da je, i u prošlosti i u sadašnjosti, problem s nedostatkom vrlina, ali danas primjećujemo i nedostatak znanja o vrlinama”. Ovo je novo, naglašava Kutleša. Kršćani su, kao i drugi grešnici, uvijek bili podložni grijesima i manama, ali čini se da danas više ne znamo što je grijeh, a što vrlina; što dobro, a što loše; što je pošteno, a što ne.

A budući da vlada takav moralni kaos, kada se više ne zna što je dobro, a što loše i, pripazite (naglašavam), kada se “malo pomalo dođe do točke kad se vlastita nedosljednost predstavlja kao opravdan i poželjan obrazac ponašanja”, izgradnja pravednijeg društva, u kojemu će se priznavati i štititi ljudska prava, a ekonomski i politički odnosi biti uređeni na način koji će služiti dobrobiti svih ljudi, jesu izazov pri kojemu neizostavna uloga pripada svim vjernicima, ali postaje sve teže ostati fokusiranima na taj izazov. Mi smo, čini se, generacija koja će opstati samo ako povrati nadu. Što se nas vjernika tiče, samo ako učvrstimo osnovni smisao svoje vjere: da budemo uronjeni u Boga, svjesni da je Isus istina, put i život.

Što može jamčiti nadbiskup Kutleša? Da će, kao vjernik, ostati fokusiran na bitno, da će ostati blizak nama, da će predvoditi veliku zadaću da Crkva u društvu bude “ugodno boravište za sve izmorene i opterećene našega vremena”. Djelatna kršćanska ljubav “na koju ste pozvani ondje gdje jeste, gdje živite i radite, nikoga ne isključuje” (Kutlešin prethodnik Josip Bozanić bio je osoba koja isključuje; koja zanemaruje obaveze: afera prebendari se Kutleši ne bi nikada dogodila; koja ne komunicira na suvremeni način). “Širite suosjećanje i samilost i neka su vam ispred vremenitih interesa i sitnih probitaka te sve veće užurbanosti koja nam zamagljuje pogled u Nebo.” Amen, Dražene Kutlešo, amen.

Vratimo se ključnoj rečenici Kutlešine nastupne besjede: “Društveno nepoštenje i nepravda posebno teško pogađaju upravo obitelj. Drage obitelji, vaši su mi problemi poznati. Obitelj, roditeljstvo, materinstvo te djeca i mladež stoga zavrjeđuju kvalificiranu i bezuvjetnu obzirnost, potporu i pomoć Crkve i društva. Zato smo svi pozvani u društvu u prvom redu zaštititi obitelj, a na poseban način djecu. Vi ste, drage obitelji, ishodište svega dobroga, a napose poštenih i pravednih pojedinaca koje ćete iznjedriti i koji će izgrađivati ovo društvo.”

U samoj biti življenja osobe koja za sebe kaže da je vjernik kršćanin, dakle, u biti našeg djelovanja jest odnos prema istini i dobru. Svaki čovjek u svojoj najdubljoj nutrini i intimi ima nepogrješivu čežnju za istinom i dobrom, nosi nepokolebljivu predodžbu o onom što je pošteno i pravedno. Premda mu je prirođena, ta predodžba zna izblijedjeti zbog čovjekove ranjivosti i nestalnosti jer daje prednost vremenitim dobrima i interesima, prolaznim kompromisima, pa čak i po cijenu žrtvovanja istine. Navedena se snažna ranjivost pokazuje u narodu, pa i u Crkvi – koja, premda narod Božji, u sebi nosi i tu ranjivu ljudsku sastavnicu. “Često se pojam o važnosti osobnog svjedočanstva može putem izgubiti, a naše djelovanje položiti na pjeskovito tlo (usp. Mt 7, 26). Ali mi kao vjernici znamo da je naš Gospodin Isus Krist Put, Istina i Život te da na tomu Putu, u vjernosti toj Istini i u odanosti tome Životu, valja beskompromisno izdržati”, kaže nadbiskup.

Mons. Kutleša je, via facti (slušali su ga Plenković i ministri, Jandroković i zastupnici, župani, gradonačelnici, diplomati, mnogi), kazao da ako ne dokrajčimo koruptivnu hidru koja jaše nad Hrvatskom, sve će naše glave biti odrubljene. I samo ćemo s Bogom biti sposobni služiti Crkvi i ljudima na najbolji mogući način, ljubavlju, poniznošću i predanošću. Pitanje na koje pokušavam odgovoriti ovim kolumnama i Kutleša postavlja: želimo li, možemo li, učiti se živjeti u zajedništvu s drugima?