Malo ljudi to zna, ili se zaboravlja, da je u selu Kućanci, općina Magadenovac, nedaleko od Donjeg Miholjca, u zapadnom dijelu Osječko-baranjske županije, rođen patrijarh Srpske pravoslavne Crkve pokojni Pavle – rođen kao Gojko Stojčević 11. rujna 1914., a preminuo u Beogradu 15. studenoga 2009. – i da je samo zbog te činjenice u prosincu 1991. do temelja minirana crkva Sv. Petra i Pavla u kojoj je kršten. Znamo to dobro, selo Kućanci bilo je daleko od fronte, u njemu nije bilo nikakve “agresorske prijetnje”, miniranje pravoslavne crkve nosilo je poruku Srbima: mi vas ovdje ne želimo.

Prvi pisani zapis o postanku Kućanaca spominje se 1680. godina. Tada je selo imalo 80 domaćinstava. Prema popisu stanovništva iz 2011. Kućanci su imali ukupno 507 stanovnika u 179 kućanstava. Osnovali su ga Srbi iz sjevernog Podrinja bježeći pred turskim osvajačima. Dolaskom u taj dio Slavonije, Srbi su, osim stila gradnje, donijeli i svoj govor – ijekavicu koju su primili i Hrvati nastanivši Kućance, dok u okolnim selima prevladava ekavica. Hoću reći, Kućanci su malo ali važno mjesto kada govorimo o suživotu Hrvata i Srba. Za Kućance, napisao mi je prijatelj i mjesni zapadnoslavonski pravoslavni vladika Jovan Ćulibrk, “najvažnije je da se nadamo da oni postanu mjesto mira i susreta”.

U subotu, 16. studenoga, u Kućancima se okupilo silno mnoštvo, možda i do tisuću duša, jer je patrijarh srpski Irinej predvodio arhijerejsku liturgiju i ponovno posvetio hram. Pravoslavna crkva posvećena je apostolima svetom Petru i Pavlu 1828., a izgrađena je na temeljima stare drvene crkve svetog Georgija, podignuta prije 270 godina, dok je na istim temeljima 2010. položen kamen temeljac za novu i sada obnovljenu i posvećenu crkvu.

Irinej je slavio u zajedništvu s petnaestak episkopa i nekoliko desetaka svećenika. Hram, sagrađen drugi put 1928., miniran je i do temelja uništen, a obnova, to jest treća gradnja trajala je skoro deset godina. Bilo je tu domaćeg puka, slavonskog, ali iz ostalih dijelova Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore. Ovo je prvo što valja istaknuti: u obnovi je u velikoj mjeri sudjelovala općina Magadenovac kojom rukovodi Stjepan Živković iz koalicije HDZ-HSS-HSU. Bio je to način da se prihvati odgovornost, barem moralna, za uništenje crkve 1991.

Obraćajući se vjernicima, patrijarh Irinej je istaknuo da je to veliki dan za Slavoniju i sve narode toga kraja i poželio da ovakvi objekti više nikada ne budu rušeni. “Obnovili smo hram i nadamo se da će se ta obnova prenijeti na sve narode ovog područja. Želja je da zla vremena zauvijek ostanu iza nas i da se ne ponove nigdje i nikada. Obnova ovog hrama je i obnova međusobnog povjerenja i života”, rekao je patrijarh Irinej.

Na poziv domaćina, episkopa zapadnoslavonskog Jovana Ćulibrka, stigli su i predsjednik Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za ekumenizam i dijalog požeški biskup Antun Škvorčević, đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit Đuro Hranić te beogradski nadbiskup i metropolit Stanislav Hočevar. Ovo je drugo što želim istaknuti: u Kućancima su se bratski i srdačno družili katolički (nad)biskupi s patrijarhom i vladikama. Tamo su, naravno, bili i dužnosnici lokalne uprave i samouprave te predstavnici Srpskog narodnog vijeća i Srpske demokratske samostalne stranke.

Pri završetku liturgije nazočnima je uputio dobrodošlicu domaćin, posebno pozdravivši kolege, braću biskupe iz Katoličke Crkve. To je učinio u svom govoru i patrijarh Irinej. On je podsjetio na rušenje i ponovnu izgradnju hrama, na mržnju koja je u nedavnom ratu nanijela puno zla te se zauzeo za poštovanje svakog čovjeka bilo koje nacije i vjere, “jer je on ikona Božja”, izrazivši želju da se rat i rušenja više nikada ne ponove.

Naglasio je kako su Kućanci mjesto posebnog značenja. Pavla je krasila izuzetna jednostavnost, smirenost, skromnost i dobrota, što su ljudi razumjeli i poštovali, očitujući to osobito svojim velikim brojem na sprovodu u Beogradu. Nakon liturgije svi sudionici slavlja uputili su se na imanje gdje je rođen patrijarh Pavle, a potom na zajednički domjenak. Moglo se čuti da će na tom mjestu biti sagrađena istovjetna kuća u kakvoj je živio, kao i spomen-crkva, muzej-zadužbina i konak.

Po mišljenju bosanskog fratra Marka Oršolića, patrijarh Pavle bio je podložan političkim manipulacijama, kao i sve druge vjerske zajednice i poglavari, a dao je neke ne baš dobro primljene izjave, ali ja ipak želim pamtiti i istaknuti ove patrijarhove riječi: “A ja kažem: ako bi trebalo da se održi Velika Srbija zločinom, ja na to pristao ne bih nikada; neka nestane Velike Srbije, ali zločinom da se održava – ne. Ako bi bilo potrebno i nužno jedino da se održi Mala Srbija zločinom, ja i na to ne bih pristao. Neka nestane i Male Srbije ali zločinom da se održi – ne. I kad bi trebalo da se održi posljednji Srbin, ja da sam taj posljednji Srbin, a da se održi zločinom – ne pristajem, neka nas nestane ali da nestanemo kao ljudi, jer nećemo onda nestati, živi ćemo otići u ruke Boga Živoga”.

U Kućancima smo vidjeli ponos i nadu da će ondje živjeti pravoslavni živalj s braćom katolicima. Mnogi od njih su pomogli da se hram obnovi. Osim vjernika pravoslavaca, u hram dolaze i Hrvati koji se raduju obnovi konaka patrijarha Pavla. Ovo treće također ističem jer je utaban put kojim moramo krenuti: put mira i dijaloga.