Pažljivo sam poslušao argumente i osobnu ispovijest dr. anglistike Krunoslava Puškara koji rukovodi moliteljima na Trgu bana Josipa Jelačića, odnosno, prvim hrvatskim portalom za katoličke muškarce ‘’Muževni budite’’. Gospodin Puškar dao je svoj iskaz na podcastu Željke Markić. Proučio sam navedeni portal i sve što govore o javnoj molitvi krunice, na koljenima, prvom subotom u mjesecu na sada već više naših trgova, pogotovo jer je Puškar dio akcije ‘’40 dana za život’’ koja se tijekom korizme provodi pred bolnicama i domovima zdravlja u 37 naših gradova.

Inicijativa „40 dana za život“ pokrenuta je 2007. godine u SAD-u i kako navode hrvatski „prolajferi“, „daje rješenje“. Ja mislim da ga ne daje, naprotiv. „Okuplja kršćane svih denominacija na angažman za zaštitu života nerođene djece, iscjeljenje žena koje su abortirale, obraćenje medicinskog osoblja koje vrši abortuse te političara i aktivista koji ga zagovaraju i promiču“, kažu. Vidimo i da ih podupiru neki biskupi. Međutim, njihovo prisustvo pred bolnicama nije prihvatljivo i trebalo bi biti zabranjeno. Vjerujem da su im se pojedine gospođe pokajnički obratile žaleći zbog počinjenja abortusa i to ih uvjerava da čine pravu stvar. Takvo je svjedočanstvo dao i Krunoslav Puškar. Nitko normalan ne smatra da pobačaj jest dobra stvar ili da treba biti metoda planiranja obitelji. Sasvim sigurno ne možemo biti spokojni dok mnoge žene idu pobaciti treće ili četvrto dijete zato što nemaju sredstava za život. Pobačaj nije i ne može biti metoda kontrole rađanja. On mora biti rijedak izbor za kojim će se posezati samo u krajnjoj nuždi, nužno ali legalno zlo kojemu se pribjegava tek kad drugog izlaza nema. Pogotovo kada postoje jasni medicinski razlozi. Kada žena dođe u takvu situaciju, nije u redu da je Krunoslav Puškar sačeka u svojim Križevcima (tamo dežura i rukovodi akcijom).

Lani sam jednom prilikom ulazio u bolnicu „Vuk Vrhovac“ gdje se moja mama dijabetološki kontrolira. Išao sam joj dogovoriti termin. Molitelji kod ulazne rampe prepoznali su me i šeretski mi dobacivali. Sasvim sigurno se nisu molili. Oni su provocirali. Bila je to gesta nasilja i prezira, a ne milosti i molitve. Ne tvrdim da pred bolnicama nema iskrene molitve, ali moliteljima tamo nije mjesto.

Zar zaista istinski vjernici žele da se i u Hrvatskoj događaju situacije poput one argentinske, kad je jedanaestogodišnja djevojčica koja je ostala trudna nakon što ju je silovao ostarjeli bakin prijatelj, prisiljavana na porod? Ili da nam se dogodi onaj irski slučaj, gdje je žena s vrlo kompliciranom trudnoćom umrla zajedno s plodom jer tadašnji zakon nije dozvoljavao pobačaj? Kako su se molitelji osjećali dok je Hrvatsku tresao dramatičan slučaj Mirele Čavajde, trudnice kojoj su hrvatske bolnice odbijale dopustiti pobačaj u šestom mjesecu trudnoće iako je dijete imao veliki tumor na mozgu zbog kojeg bi, kako su liječnici prognozirali, umrlo? “Svim majkama koje će se naći u toj situaciji poručujem da ostanu snažne i hrabre i koju god odluku donesete za sebe i za svoje dijete, znajte da imate na nju potpuno pravo. Bez osuda pojedinaca i javnosti”, poručila je gospođa Čavajda.

Želimo li da se abortus zabrani i da žene odlaze u ilegalu, često riskirajući vlastiti život? Ne, ja to ne želim. Mislim da žena, premda često ostaje bez potpore svog muškarca, sama mora odlučivati o svom tijelu i da, ako je životna situacija na to prisili, nakon što se posavjetuje, može legalno i sigurno obaviti pobačaj.

S moliteljima na Trgu bana Jelačića i drugdje, ipak, stvari stoje drugačije. Puškar kaže da se oni okupljaju oko sedam nakana:

1. Kako bi molili za mir i ‘’obraćenje hrvatskog naroda’’.

2. Za ‘’prestanak pobačaja’’.

3. Kako bi potaknuli ljude da prekinu s praksom predbračnih odnosa.

4. Kako bi promovirali čednost u ponašanju i odijevanju i žene i muškaraca.

5. Kako bi se općenito molilo za pastire.

6. Kako bi se molilo za duše u čistilištu.

7. Kako bi se molilo za osobne nakane.

To što mnoge ta njihova paradna molitva iritira, ne daje nam pravo da zagovaramo zabranu njihove javne molitve, čak ni kada se ‘’mole’’ za zabranu pobačaja. Ustav jamči slobodno ispovijedanje vjere. To što Puškar pokazuje da baš i ne razumije kršćansku teologiju i antropologiju, opet nam ne daje pravo da ga anatemiziramo.

Što Puškar ne razumije?

1. Da nije samo otac, već da su i otac i majka (tamo gdje postoji takva kršćanska zajednica) prvi svjedoci vjere u obitelji.

2. Da muškarac i žena trebaju biti jednaki ne jer je to kulturna moda ili trend, već zato što to zagovara kršćanski nauk.

3. Da je krivo pojmiti kako je muškarac pozvaniji od žene u nečemu predvoditi, da je on prava glava obitelji, ‘’duhovni autoritet’’.

4. Da se (Kristu) obraćaju pojedinci, a ne narodi, pa tako ni hrvatski ili poljski narod (koji ga fascinira).

5. Da ako je on odbijao svoju buduću suprugu poljubiti i držati za ruku prije braka, to može biti njegov osobni izbor, a nikakvo pravilo ponašanja.

Vojni biskup Jure Bogdan rekao je za Slobodnu Dalmaciju da je ‘’molitva krunice naših muškaraca na koljenima po gradskim trgovima i drugim mjestima znak vremena’’ te da ‘’podsjeća na devedesete’’. Nisu mi simpatični ni ta bojovnost ni ratni simbolizam krunice. Za vjernike katolike krunica je važna stvar, ali danas je važno ponašati se odgovorno. Meni se čini da ovaj šušur nije samo pitanje vjere tih muškaraca, nego da ti muškarci dobro služe jednom jako desnom konceptu koji ovdje ne pije vodu jer Hrvati ne vole da im se država ili Crkva guraju u krevet.