Nasljedovanje Isusa i eutanazija se ne isključuju jer kršćanima je zadatak BORITI SE PROTIV bolesti i smrti, smatra Küng koji želi drukčiji odnos Crkve prema asistiranoj smrti

U subotu, 19. ožujka, na obljetnicu ustoličenja pape Franje, katolički svećenik i teolog svjetskog glasa Hans Küng je sasvim sigurno još jednom razmišljao o onomu što se čini da je njegova odluka: eutanaziji. Bolestan od Parkinsonove bolesti, on je u trećem i posljednjem dijelu svojih memoara “Doživljeno čovještvo” (Erlebte Menschlichkeit, Piper 2014.) najavio temu koju je iste godine kod istog izdavača pretvorio u knjigu o tome kako bi želio umrijeti. “Glücklich sterben?” knjiga je koju je napisao u obliku intervjua, uz pomoć poznate njemačke televizijske novinarke Anne Will, a čiji bismo naslov mogli prevesti kao “spokojno”, čak i “sretno umiranje”.

O temi umiranja ili o načinu na koji bi (možda) neki od nas željeli umrijeti, pišem i zato što je uoči treće godišnjice Papina ustoličenja (13. ožujka) i uoči svojega 88. rođendana, Hans Küng poslao oproštajno pismo papi Franji u kojem ga moli, preklinje, da se dogodi toliko potrebna “slobodna i ozbiljna diskusija o nepogrešivosti pape” za koju se, gotovo vapajem, na kraju svojih dana zalaže Küng.

I ja molim da papa Franjo učini možda simboličnu, ali pravednu gestu te dokine zabranu naučavanja na katoličkim učilištima koja je nepravedno nametnuta prof. Küngu, kao prva u nizu zabrana koje je u svom pontifikatu donio sveti Ivan Pavao II. preko akta koji je 18. prosinca 1979. potpisao tadašnji prefekt Kongregacije za nauk vjere, bivši zagrebački nadbiskup, kardinal Franjo Šeper.

“Sasvim sigurno ćete shvatiti da, kada sam stigao do kraja ovozemnog života i potaknut dubokom simpatijom prema Vama, želim, dok sam još na zemlji, uputiti Vam vapaj da pokrenete slobodnu i ozbiljnu diskusiju o nepogrešivosti pape”, napisao je Küng papi Bergogliu. Hans Küng, nesporno najveći živući katolički teolog, sada gaji nade u papu Franju, ali ne traži to za sebe, da bude opravdan, već zato što je uvjeren da je napuštanje dogme o papinoj nepogrešivosti važno kako za Crkvu, tako za budućnost ekumenskog dijaloga.

I svjestan je profesor da to neće doživjeti pa u spomenutoj, za mnoge važnoj i nadahnutoj knjizi, ponavlja i obrazlaže pravo na eutanaziju: “Volio bih umrijeti svjestan i oprostiti se na human i dostojanstven način od svojih najdražih. Ne želim vegetirati nesposoban i nesvjestan u nekom krevetu. Umrijeti sretan za mene znači umrijeti bez nostalgije ili boli zbog oproštaja, već odlazak u potpunom zadovoljstvu, u cjelovitom prihvaćanju čina i u neopisivo dubokom, unutarnjem miru.” Küng želi umrijeti jednako časno kako je živio i vjeruje da svi imamo odgovornost nad vlastitim životima. “Zašto u završnom djelu svojega života moramo odbaciti tu odgovornost?” pita se.

Opcija za eutanaziju, pod sviješću osobne autonomije, uvjeren je Küng, u potpunoj je korelaciji s vjerom u Isusa Krista i u vječni život. Nasljedovanje Isusa i eutanazija se, po njemu, ne isključuju jer tvrdi da je kršćanima zadatak boriti se protiv siromaštva i bijede, protiv gladi i društvenih nepravdi, protiv netolerancije i nasilja, protiv bolesti i smrti. Pledoajeom za eutanaziju Küng želi pokrenuti postojanu debatu oko toga kontroverznoga pitanja i sugerirati promjenu u odnosu Crkve prema asistiranoj smrti.

Aktivnom, namjeravanom eutanazijom smatra se svaka eutanazija koja je počinjena na zahtjev i uz pristanak osobe ili bez zahtjeva i pristanka te provođenje samoubojstva kojem asistiraju liječnik ili djelatnik PAS-a (Physician Assisted Suicide). Pasivnu ili indirektnu eutanaziju, kada se uskraćuju tretmani koji održavaju život, prevelika količina lijekova, osposobljavanje pacijenta da se sam ubije i slično, neki ne smatraju eutanazijom.

Istraživanja provedena u zemljama u kojima je dopuštena eutanazija pokazuju da eutanaziju najčešće traže teško oboljeli onkološki pacijenti kojima slijedi neizbježna smrt. U gotovo polovici slučajeva provodi se u pacijentovoj kući. Oni koji zahtijevaju eutanaziju najčešće su srednje dobi, odnosno u dobi između 40 i 80 godina. Zanimljivo je i da samo jedan od 100 terminalno bolesnih pacijenata traži da mu u umiranju pomogne njegov liječnik. Mnogo je toga što ide u prilog eutanaziji, poput prava na samoodlučivanje, nedovoljne palijativne skrbi ili argumenta da nitko nema pravo nekoga prisiliti da živi i pati.

Küng, koji je svjetski autoritet u pitanjima etike, sasvim sigurno riskira još jednu osudu, možda i posmrtnu. Papa Franjo, koji je sve veći autoritet i onima koji nisu vjernici, osudio je eutanaziju kao “lažnu suosjećajnost” i “grijeh protiv Boga i stvaranja”. Učinio je to pred Udrugom talijanskih katoličkih liječnika.

Ali Küng vjeruje da postoje mnogi primjeri “dobre smrti”, odnosno autentičnog eutanazijskog ponašanja, počevši od umiranja kršćanskih i drugih mučenika. Dobar život, zaključno, možda zaslužuje i dobru smrt, što etimološki i znači (eu-thanatos). Doživljeno čovještvo, život koji je življen potpunom sviješću, možda zaslužuje i sretniju smrt. Onu koju sami biramo i prigrljujemo.