Ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić Radman kazao je 7. lipnja na obilježavanju Dana hrvatske diplomacije u Velikoj dvorani Hrvatskog glazbenog zavoda kako bi blaženi Alojzije Stepinac trebao biti uzor kako voljeti Hrvatsku i biti spreman za žrtvu (sve će to ponoviti na Katoličkom radiju). Grlić Radman je istaknuo da zagrebački nadbiskup nije prihvatio “ponudu jugokomunističke vlasti” da osnuje nacionalnu crkvu, već je “iskazao odanost Vatikanu”. Zato je, dodao je, “postao žrtva montiranog jugokomunističkog procesa”. Papa Ivan VIII. je priznao Hrvatsku u pismu knezu Branimiru 7. lipnja 879. Zato je taj dan odabran za Dan hrvatske diplomacije.

Rekao je ministar i da su Hrvati u Jugoslaviji “živjeli u stanovitom ropstvu”. “Nisu imali svoju državu. Nisu mogli izgovarati svoju riječ jer je izgovaranje riječi Hrvat značilo opasnost”, kazao je. Ne bih se odviše želio zadržati na ministrovoj izjavi koja podsjeća na tvrdnje Kolinde Grabar-Kitarović da je kao mlada osoba mogla konzumirati u dućanima tadašnje Jugoslavije samo jednu vrstu jogurta. Naime, izračunato je da je u vrijeme Kolindine mladosti bilo preko 80 vrsta jogurta u tim istim dućanima. Ipak kažimo nešto o teškim suzama gospodina Grlića Radmana.

Rođen je 1958. u Prisoju kraj Tomislavgrada. Zato on ponosno ističe: “Ja imam dvije domovine, jer sam rođen u Bosni i Hercegovini”. Koji preokret, koja sreća! Rodio se bez domovine, a sada ima dvije, pa, rekli bi zlobnici, može birati gdje će služiti zatvorsku kaznu ako zaglibi kao brojni dvostruki domoljubi. Obitelj se sedamdesetih godina seli u Hrvatsku. Raste Grlić Radman u atmosferi poduzetničke tradicionalne obitelji, otac Ante je socijalistički direktor – rob koji je u privatizaciji postao većinski vlasnik Agroproteinke, tvrtke kojoj je bio na čelu i koja će ga u novinskim pregledima dovesti na popis 200 najbogatijih obitelji oslobođenih robova u Hrvatskoj. Agroproteinka, osnovana 50-ih godina prošlog stoljeća (u robovsko vrijeme) procijenjena je u privatizaciji na 3,5 milijuna njemačkih maraka. U prvom valu Ante Grlić Radman postao je najveći pojedinačni dioničar s 13,6 posto, a nekoliko godina poslije postaje 61-postotni vlasnik. Gordan završava studij 1982. godine na Agronomskom fakultetu u Zagrebu (katedra za robove) i odlazi u Švicarsku. Tamo je konačno mogao slobodno kazati da je Hrvat. U Bernu je završio dvogodišnju menadžersku školu. Nakon sedam godina života u Švicarskoj, 1991. godine vraća se u Hrvatsku.

Prvo radno mjesto u Hrvatskoj, poslovnog tajnika na Medicinskom fakultetu, dao mu je Mate Granić, koji slovi za njegova političkog mentora. Inače, obitelj njegove supruge, Čuvalo, ima duge i čvrste veze s HDZ-om, dio obitelji iseljene u Ameriku poznat je kao osnivači tamošnjih ogranaka HDZ-a. Konačno se mogao posvetiti znanstvenom radu pa je tako 2002. godine magistrirao na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, a 2007. je disertacijom “Neutralnost i nova europska sigurnosna arhitektura” stekao doktorat. Neobična karijera roba? Eto ga sada na istaknutom mjestu ministra vanjskih i europskih poslova, gdje kao zaštićeni medvjed lupeta gluposti i liječi robovske komplekse.

Rekoh, nije Grlić Radmanovo robovanje centralna tema ove kolumne već je to njegova “politička teologija”. Pojasnimo: Nije istina da je Alojzije Stepinac odbio “ponudu jugokomunističke vlasti” da osnuje nacionalnu crkvu. To Tito nikada nije zatražio. To su izmišljotine. A zašto je postao “žrtva montiranog jugokomunističkog procesa”? Pažljiviji čitatelji Nacionala pamtit će da smo ovo već raščlanili.

Donijeli smo vam pismo br. 5997 Nadbiskupskog duhovnog stola u Zagrebu koje je ovjereno pečatom i potpisom crkvene vlasti u Zagrebu dana 1. listopada 1946. potvrđujući da se prijepis slaže s izvornikom. Zapisnik je to sa sastanka Tita i Stepinca 4. lipnja 1945. u današnjem Lovačkom muzeju u Ulici Vladimira Nazora 63 u Zagrebu. Stepinac je Titu predložio konkordat ili neki drugi način, neki “modus vivendi” kakav je nađen “u bivšoj Čehoslovačkoj”. Založio se i za uspostavu diplomatskih odnosa Jugoslavije i Katoličke Crkve jer je to “za opće dobro i za međunarodni prestiž nove države vrlo važna stvar”. Stepinac je pojasnio da se u Međimurju zadržala vlast ordinarija u Zagrebu za trajanja mađarske okupacije. Slično je bilo i u Dalmaciji. Sveta Stolica, rekao je Stepinac Titu, “ni za čas nije pomislila da bi dalmatinske biskupije pripojila Italiji i time ih odrezala od hrvatskih biskupa”. Tito je izrazio želju da Vatikan podupre jugoslavensku vlast u pitanju Istre, jer je ona “slavenska pokrajina”. Stepinac je uzvratio da je Istra “još danas Hrvatska zahvaljujući katoličkom svećenstvu koje je uz silne muke održalo materinski jezik”.

Nikakvo odvajanje Crkve u Jugoslaviji od Svete Stolice Tito nije tražio, već samo da svećenici žive u duhu s narodom (mons. Rittig je zbog tog ružnog ponašanja svećenika koji su se okrenuli fašistima kritizirao tadašnje biskupe). Stepinac je zatvoren i osuđen (na iregularnom procesu, nema nikakve sumnje) zbog Pastirskog pisma od 22. rujna 1945., a koje je bilo reakcija Biskupske konferencije Jugoslavije na neodrživo stanje komunističkog nasilja. Poratno razdoblje treba nazvati strahovladom. I to je sva mudrost. Premda, avaj, pametnoga i upućenoga ministra nemamo. On će, naime, mirno otići na “bleiburšku misu” u etnički očišćeni Stolac. Toliko o teologiji Grlića Radmana.