Zastupnica u Domu naroda parlamenta BiH Dušanka Majkić proglasila je u četvrtak 1. srpnja blaženog Alojzija Stepinca “osuđenim ratnim zločincem” ustvrdivši kako katolici u oružanim snagama BiH štujući njegov lik šire mržnju i vrijeđaju Srbe. Majkić koja je članica Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) Milorada Dodika je odnos prema kardinalu Stepincu, javila je HINA, problematizirala na sjednici Doma naroda održanoj u Sarajevu nezadovoljna činjenicom da se njegov lik nalazi na naslovnici godišnjeg kalendara kojega je priredila nacionalna uprava papinskih misijskih djela za BiH i kojega je vojni ordinarijat podijelio katolicima koji su na službi u oružanim snagama te države. Majkić je postavljajući pitanje o tome doministru obrane Miji Krešiću kazala kako je to još jedan način da se u Ministarstvu obrane “širi mržnja prema Srbima i Republici Srpskoj”.

Koristim ovu kolumnu da objasnim nekoliko važnih stvari u vezi Stepinca, a činim to uoči pete godišnjice početka rada katoličko-pravoslavne Komisije o Stepincu, kao i presude Županijskog suda u Zagrebu kojom je poništena presuda Vrhovnog suda Narodne Republike Hrvatske. Pak ovo pišem jer Hrvati i drugi građani Republike Hrvatske, dapače i oni koji se smatraju poklonicima Stepinca i mole mu se zapravo jako malo znaju o Stepincu kao povijesnoj osobi. Jamčim da o ovomu što ću danas pisati ne zna niti stoti dio našeg stanovništva.

Rečena zastupnica Dodikove stranke nadbiskupa Stepinca (o njemu kao kardinalu možemo govoriti tek nakon 12. siječnja 1953. kada je papa Pio XII. imenovao 24 nova kardinala, među kojima je bio nadbiskup Alojzije Stepinac premda se za Papinu namjeru znalo od 29. studenog 1952.) opisala je kao osobu koja je bila suradnikom Ante Pavelića te je zbog toga, po njenoj interpretaciji, osuđen za ratne zločine, a dodala je i kako je sudjelovao u masovnom pokrštavanju Srba u NDH te je stoga neprihvatljivo da njegova fotografija bude na kalendaru koji se koristi u vojsci. Potpuno je opravdano očekivati da se takve fotografije uklone iz objekata koje koriste oružane snage BiH.

Da je Stepinac surađivao s Pavelićem i ustašama nema potrebe više govoriti. To je bila neminovnost tadašnjeg vremena, ali i Stepinčev magnum crimen. Netočno je, pak, govoriti o “pokrštavanju” jer su Srbi, mahom, već bili kršteni, bili su naime kršćani. Oni su prisilno, većina njih, prebacivani u Katoličku Crkvu. Ni to nije tema ove kolumne. Da je neprihvatljivo da Stepinac bude na kalendarima koji se koriste u oružanim snagama BiH, valjda samo budali treba pojašnjavati, kao što i budalama u Hrvatskoj valja ponavljati da Ministarstvo obrane ili Ministarstvo unutarnjih poslova nisu institucije Katoličke Crkve, odnosno neka tijela Hrvatske biskupske konferencije. Katolici u vojsci i policiji imaju pravo na pastoral, ali institucije su kao takve svjetonazorski neutralne. Tako mora biti i u BiH.

Ono što je tema ove kolumne jest pogrešna kvalifikacija Alojzija Stepinca kao “osuđenog ratnog zločinca” ili kao osobe koja je osuđena zbog ratnih zločina. Ni jedno ni drugo nije točno! Postoje interpretacije: pa će, npr, patrijarh srpski Porfirije za beogradske Večernje novosti izjaviti ovako: “Daleko sam od toga da povjerujem da je on bio direktno i neposredno umiješan u bilo koju vrstu zlodjela”, pa će Porfirije, kao i ja dodati da “u najmanju ruku, ima dilemu, da ima problem s određenim Stepinčevim postupcima, riječima, stavovima…”, ali postoji i pravni poredak i dužni smo ga uvažavati i pravilno tumačiti.

Nadbiskupa Stepinca je u rujnu 1946. tadašnje Javno tužilaštvo NR Hrvatske, temeljem Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države, optužilo da je surađivao s talijanskim i njemačkim okupatorom te ustaškim režimom u NDH, za nasilno katoličenje pravoslavaca, za pomaganje ustaškom režimu, ali i neprijateljsku propagandu nakon kraja rata. Alojzije Stepinac osuđen je 11. listopada 1946. po svim točkama optužnice na 16 godina lišenja slobode i pet godina gubitka političkih i građanskih prava zbog suradnje s ustaškim režimom. Pojam “ratni zločin” se u presudi koju je potpisao sudac Žarko Vimpulšek ne spominje, kao ni u obrazloženju presude koju čuvam u svojoj arhivi.

Ratni zločini se ne spominju niti u presudi Županijskog suda u Zagrebu koji je 22. srpnja 2016. pod predsjedanjem Ivana Turudića, a na zahtjev Stepinčeva nećaka Borisa Stepinca od 15. srpnja 2016., u cijelosti (zbog brojnih kršenja procesa i prava optuženika) poništio u izreci o kaznenoj odgovornosti presudu Vrhovnoga suda od 1946. Tisuću stranica, zajedno s prilozima i dokaznom građom, ima optužnica Javnog tužilaštva Narodne Republike Hrvatske iz rujna 1946., gotovo tri stotine stranica ima dokumentacija koju je sudu tada predala obrana nadbiskupa Stepinca, pune dvije tisuće stranica broje stenografski zapisnici suđenja, a još pet stotina stranica dokumentacija toga procesa iz arhive Odvjetničke pisarnice Ive Politea, zajedno s presudom i obrazloženjem. To je gotovo četiri tisuće gusto kucanih stranica, koje je sudac Turudić u, kazat ću, smiješno kratkom i brzom političkom procesu revizije presude proglasio ništavnim. Ali nema riječi o Stepinčevim ratnim zločinima.

Možemo Alojzija Stepinca teretiti za kunktatorstvo, za šutnju i kukavičluk ili ga okvalificirati kao osrednjeg, nedoraslog diletanta, kao moralno deficitarnu osobu, ali nemamo pravo kazati da je ratni zločinac. Posljedica odluke Županijskog suda u Zagrebu je da se Alojzije Stepinac treba smatrati neosuđivanom i nevinom osobom.