Daniela Ivina, hrvatskog povjesničara i publicista židovskoga porijekla koji je preminuo u Zagrebu u nedjelju navečer, 20. lipnja, smatrao sam prijateljem. Dugo sam ga poznavao i, kao što mi se događalo s njegovim starijim bratom, isto pokojnim Slavkom Goldsteinom, uvijek me u njegovu društvu ili kod pomisli na njega morila misao o tome kako je trebala izgledati smrt njihova oca. Znam za mnoge takve smrti, nažalost, naša zemlja je prepuna mjesta gdje se umiralo na takav grozan način, ali smrt karlovačkog knjižara Ive Goldsteina u ljeto 1941. (od čega je prošlo 80 godina), kada je smaknut od ustaša u jamama kompleksa Jadovno, u Lici iznad Gospića, u meni je budila jedan teški unutarnji nemir koji se perpetuira utoliko što i dalje ne možemo pojmiti neobjašnjivu okrutnu sudbinu Židova žrtve holokausta.

Možda zato što sam Danka volio ili zato što mi se fundamentalno važna Slavkova knjiga ‘’1941. Godina koja se vraća’’ tako duboko usidrila u srce, mene i dalje tresu tektonski poremećaji naše civilizacije: naše se tlo ne smiruje, a mi nismo sposobni shvatiti da su ti ljudi stavljeni na užasnu kušnju i da bi nama izborili nebesku katarzu, niti je možemo dosegnuti. I mislim da nije slučajno što smo Daniela sahranili u četvrtak, 24. lipnja, kada se obilježavala 80. godišnjica formiranja tog logorskog kompleksa Gospić – Jadovno – Pag, inače prvog logora smrti na prostoru tzv. NDH, dakle, na Dan sjećanja na Jadovno.

Danko Goldstein (tako se zvao po rođenju) došao je na svijet u Karlovcu 16. travnja 1932. u židovskoj obitelji. Imao je odista bogat život. Kada tako zborim, onda mi u prvom redu na um dolaze njegovi različiti identiteti, odnosno slojevi identiteta: partizan, jugoslavenski disident, politički Hrvat, Židov, povjesničar, novinar, dramatičar, publicist, zaštitnik ljudskih prava… Ali i – što je nama, njegovim suvremenicima, bilo jasno – angažirani sudionik hrvatskog političkog života koji je imao dva glavna kolosijeka – liberalnu demokraciju i antifašizam.

Po osnutku NDH prebačen je iz Karlovca djedu i baki u Tuzlu, a kada je i tamo postalo opasno, početkom 1942. putuje u Kraljevicu, gdje su ga čekali majka i brat. Priključio se partizanskom pokretu u svibnju 1942. kao kurir pri Vrhovnom štabu. Najmlađi je hrvatski partizan i kao takav registriran je i u Muzeju rata u Londonu. Od 1949. do 1952. emigrira s majkom i bratom Slavkom u Izrael gdje služi dvogodišnji vojni rok (prijetilo im je uhićenje brata Slavka). Počinje 1953. objavljivati reportaže i feljtone u raznim novinama. Najprije u Vjesniku u srijedu (VUS). Prilikom predaje prvoga teksta na urednikovu stolu spazio je nekoliko članaka starijega brata Slavka, pa se instinktivno ispod svoga teksta potpisao kao Daniel Ivin, kako mi je rekao, „u znak sjećanja na oca Ivu i da ne bude još jedan Goldstein u novinama“.

U Zagrebu je završio gimnaziju i studij povijesti na Filozofskom fakultetu. Nešto prije diplome Franjo Tuđman poziva ga u Institut za historiju radničkoga pokreta. Tuđman nije znao da Ivin nije član Partije i 1966. mu je ponudio članstvo, ali je Daniel odbio. Danko mi je govorio da je na njega, među prvima, utjecaj imao, tako da odbije komunizam i traži višestranačje, Miroslav Krleža. Zbog sudjelovanja u osnivanju politički nezavisnoga časopisa Slobodni glas u Zadru 1966. i zbog napisa u tom listu, iste godine završio je u centralnom istražnom zatvoru u Beogradu. Od tada ga je britanska diplomacija pratila kao ‘’najracionalnijeg člana’’ disidentske jugoslavenske skupine, jer ‘’traži put prema demokratizaciji društva’’.

Bio je otpušten s posla i onemogućen u objavljivanju pa mu je knjiga „Revolution und Evolution in Jugoslawien“, u kojoj se bavi razdobljem od 1948. do ‘52., posebice promjenama u politici KPJ 1949., izdana 1968. u Bernu. Bio je gostujući predavač, odnosno stipendist u Oxfordu i Londonu. Potkraj 1969. surađuje s Većeslavom Holjevcem na projektu osnivanja Gospodarske banke Hrvatske, što se smatra uvodom u hrvatsko proljeće, ali je projekt prekinut Holjevčevom smrću. Odlazi ponovo u London gdje počinje raditi na opsežnoj biografiji o Milovanu Đilasu i Andriji Hebrangu. Uključuje se u znanstveni rad na London School of Economics and Political Sciences.

Početkom 1989. jedan je od osnivača HSLS-a, prve političke stranke u Hrvatskoj, ali i prvoga odbora za ljudska prava te je, kao koordinator alternativnih stranaka, istodobno i jedan od pokretača višestranačja u Hrvatskoj. Godine 1993. postaje jedan od utemeljitelja Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava, gdje se posebno istaknuo u sprječavanju nasilnih deložacija u režiji MORH-a (tu smo se, u HHO-u, nas dvojica upoznali i zbližili).

Bio je član i Savjeta antifašista RH i kao takav je, ali u osobno ime, potpisao pisma predsjednicima Sabora RH – Luki Bebiću (2011.) i Borisu Špremu (2012.) – u kojima je tražio da predsjedništvo Sabora donese odluku o ukidanju pokroviteljstva Sabora nad komemoracijom tzv. Bleiburške tragedije (što se i dogodilo), argumentirajući to povijesnim činjenicama koje pokazuju da se na Bleiburgu nije dogodio pokolj, već samo predaja ustaške vojske. Smatrao je da treba davati dužan pijetet partizanskim žrtvama nakon kraja Drugog svjetskog rata, ali na mjestima stradanja. Smrću tog prvog jugoslavenskog disidenta koji ne pripada komunističkoj nomenklaturi i ‘’najmlađeg partizana’’ koji je imao i zadatak paziti na ranjenog Juru Francetića, tako to doživljavam, završava jedna epoha. Volio bih da se konačno oprostimo s tako okrutnim vremenom u kojem je živio Danko.