Za razliku od Srpskog narodnog vijeća, vojni biskup u Republici Hrvatskoj, mons. Jure Bogdan, ni ove godine ne izražava suosjećanje sa svim civilnim žrtvama rata te sa svima onima koji su na proljeće i ljeto 1995. godine napustili svoje domove i zavičaje, nemali dio njih zauvijek, a kamoli da kaže riječ pokajanja zbog groznih zločina hrvatskih snaga nad preostalim Srbima na oslobođenim područjima. SNV konstatira da je 1991. godine mnogima dokinut mirnodopski život koji su do tada poznavali. „Suosjećamo s onima koji su već prve godine rata prognani iz svojih domova, kao i s onima koji su tijekom rata preživjeli zlostavljanja, izgubili svoje bližnje i krov nad glavom te, konačno, sa svima koji su stradali 1995. Ovom izjavom suosjećamo i sa svima onima koji nisu dočekali pravdu, bilo kao najbliži srodnici žrtava bilo kao žrtve ratnih zločina.“

Izostanak pravde i elementarne kršćanske sućuti (koju bi mons. Jure Bogdan trebao pokazati) za obitelji žrtava ratnih zločina, posebno tijekom vojnih operacija, samo je jedan od indikatora da ovo društvo sve manje nalazi moralne snage za održavanje javne svijesti o teškim stradanjima koja su doživjeli hrvatski sugrađani srpske nacionalnosti na ratnim područjima ili koji su tada u velikim gradovima iz dana u dan podnosili otvoreno nasilje i zlokobne pritiske, a često i gubitke imovine i života. Gotovo potpuni zastoj u suđenjima za ratne zločine počinjene protiv Srba u gradovima, tijekom i nakon vojnih akcija Hrvatske vojske i hrvatske policije, jača uvjerenje počinitelja tih zločina da su iznad zakona, a slabi društveni osjećaj odgovornosti zbog njihova počinjenja, kaže se u izjavi SNV-a.

Biskup Bogdan u poruci povodom blagdana Gospe Velikoga Hrvatskoga Krsnog Zavjeta, zaštitnice Vojnoga ordinarijata, Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, Dana hrvatskih branitelja i 29. obljetnice vojno-redarstvene operacije Oluja progovara na način kao da se zločini nisu dogodili. Ali zna biskup što je rat i da u ratu stradavaju nevini: „Molitva je put u istinsku duhovnost za kojom naše vrijeme tako snažno vapi. Takva duhovnost je sposobna odgovoriti na velika pitanja koja se svakodnevno pojavljuju u našim životima, a uzrokovana su i raznim događajima u svijetu koji ne ulijevaju optimizam. Ekološko-ekonomsko-socijalna kriza pogoršana nedavnom pandemijom; ratovi, posebno onaj u Ukrajini, u Svetoj zemlji, u drugim krajevima svijeta, koji siju smrt, razaranje i siromaštvo; kultura ravnodušnosti i rasipništva nastoji ugušiti težnje za mirom i solidarnošću i marginalizirati Boga iz osobnog i društvenog života“, poručuje Bogdan u prigodnoj poslanici.

Ali zašto bismo se čudili bešćutnosti i nedostatku empatije gospodina biskupa kada i predsjednik hrvatskog P.E.N. centra Tomica Bajsić u Glasu Koncila nastupa još groznije nego biskup? Čovjek zadužen da sistematski progovara o zločinima i progonima, ne samo pisaca ili novinara, kao osoba koja je bila u ratu, bulazni nevjerojatno sramotno za osobu koja je na čelu P.E.N. centra. Bajsić je u ratu sudjelovao kao pripadnik elitne hrvatske vojne postrojbe Bojna Frankopan te je prošao neka od najtežih bojišta u Hrvatskoj i susjednoj BiH. Nakon rata se ostvario kao pjesnik. Svaka njemu čast, ali za ovo što izgovara u katoličkom tjedniku treba ga opomenuti. Riječ je o skandalu. Još opasnije je ako se na ove njegove riječi ogluše osobe u upravnim tijelima P.E.N.-a jer Bajsić govori o „zdravom nacionalizmu“, a takvo nešto ne postoji, kako uči magisterij Crkve, osobito Ivan Pavao II. i Benedikt XVI.

Ja bih stvar postavio ovako: ima tu jedno „mi“ – pristojni građani kojima je puna kapa nacionalizma, to jest lažnog patriotizma (koji se prakticira da bi se kralo i devastiralo), šovinizma i netolerancije. Mi smo dobri ljudi. A ima i jedno „oni“ – to su građani koji su neosjetljivi i neodgovorni, alergični na pomirbu, ljudi koji ne žele priznati tuđa nedjela i koji bi se radije predali vragu negoli ispričali. Tomica Bajsić i Jure Bogdan se svrstavaju među neosjetljive i neodgovorne! Bajsić je oduševljen Stepincem, zanimljivo, ali i kao pokojni Živko Kustić smatra da je ratovanje bilo perfektno: „Uspjeli smo u Domovinskom ratu u onom što je u ratu najteže – ostati čovjek (…) Bez bilo kakva hvastanja mogu zaista reći da je Hrvatska vojska uvijek, pa i u Oluji, ne samo poštovala nego i unaprijedila Ženevsku konvenciju (…) Ona nije ostala, kako to biva u ratovima oko nas, i prije nas, često samo mrtvo slovo na papiru. Mlade generacije nemaju se čega sramiti, nego se trebaju ponositi Olujom“, kazao je u razgovoru Bajsić. Zbog ovih bi rečenica trebao biti pokrenuti stegovni postupak, Bajsića bi trebalo javno prokazati i, ako se ne odluči na ostavku, treba ga smijeniti iz svih pozicija u P.E.N.-u.

Ovogodišnja izjava sjećanja SNV-a jedan je od načina izražavanja posvećenog antiratnog i antinacionalističkog usmjerenja. Njome se ukazuje na nemjerljivu štetnost doktrine instrumentaliziranja žrtava i slavljenja rata i ratnih okolnosti koja slabi kulturu mira i kulturu dijaloga. Takva doktrina ne trpi razgovor o civilnom iskustvu, neovisno o nacionalnoj ili vjerskoj pripadnosti iz koje to iskustvo polazi. Ona ne trpi ni mirovne aktivnosti. Zato treba zagovarati što je moguće više prostora za kulturu mira i pomirenja te kulturu dijaloga i tolerancije. Tomica Bajsić je duboko povrijedio spomen na civilne žrtve i ne zaslužuje više časno mjesto predsjednika hrvatskog P.E.N. Centra.