Prije nekoliko godina u jednoj čuvenoj katedrali na sjeverozapadu Europe nabasao sam na izložbu kočija. Tada mi je na um došla rečenica našeg profesora moralne teologije, pokojnog Marijana Valkovića, koji nam reče kako se moramo, kao teolozi, pripremati za Europu. Mi smo ga gledali i on nas. Nastupila je tišina. Profesor je nastavio: “… za Europu koja postaje poput duhovne pustinje.” Iznoseći podatke pojašnjavao nam je da je nekad plodno kršćansko tlo, malo pomalo, stalo gubiti sve s predznakom kršćanskoga, ali da će naša generacija to i doživjeti na radikalan način. Između ostaloga, lijepe crkve iz različitih umjetničkih razdoblja ostaju tek nijemi svjedoci toga nekadašnjeg plodnog kršćanstva, ali prazne. Hrvatskoj i glavnom gradu Zagrebu isto se piše i zato je to tema ove kolumne.

Razumijem da treba sagraditi župne crkve tamo gdje ih Partija nije dozvoljavala. Dobro se sjećam situacije u Utrinama u Zagrebu, dolazio sam i ja na misu koja se održavala u jednom nevelikom stanu. U tom stanu bio sam i kada je krštena beba moga dobrog druga Josipa, bivšega kolege, tadašnjeg fotografa u Glasu Koncila. Da, župna crkva treba biti sagrađena gdje pastoralni razlozi to traže, ma što god vikali protivnici. Ali, polako, kakve će se crkve i gdje točno graditi? Zar ne vidite da je većina crkava mahom prazna (čini se da je i pandemija tomu nešto pridodala), osim u nekim selima i prigradskim zonama? Prije potresa sam bio u katedrali, jedva su klupe bile pune. Krivo, bile su poluprazne, a bila je nedjelja. Poznajem stanje u našim župama. Išao sam gledati i kako stojimo u nekim pastoralnim centrima u inozemstvu, gdje se slavi misa na našem jeziku. Ista situacija.

Nekada su crkve pohađale i u njima duhovni mir nalazile mnoge duše željne Božje blizine. A danas? Neki svećenici priznaju da im je jezivo promatrati kako zjape prazne dok su im malobrojni posjetitelji, uz neke lokalce, mahom turisti iz najudaljenijih krajeva svijeta, privučeni raskošnom arhitekturom koju po svaku cijenu žele fotografirati. Ako se taj fenomen drastičnog pada pohađanja liturgijskih slavlja prepoznaje kao znak zamiranja vjere, onda to zabrinutog i iskrenog vjernika malo pomalo vodi u malodušje. No ako se stvar sagleda iz drugog kuta pa se uzme u obzir da motivacija pohađanja liturgijskih slavlja i nije baš u velikoj mjeri bila iskrena – recimo, kada su se crkve punile da se dokažu hrvatstvo i vjernost HDZ-u – “onda stvar poprima drugačiji obris i boju”, piše jedan naš fratar na poslu u Njemačkoj. Pripadam onima koji ne vide dramu u padu broja onih koji prakticiraju vjeru. Prazna ili poluprazna crkva dokaz je da vjera nije nešto poput instant kave, lako dostupna i ne previše zahtjevna. Vjera ne traži od čovjeka tek nešto usputno i suvišno, nego traži sve, cijelo biće i cijeli život. “A to mentalitetu današnjeg čovjeka nije primamljiva ponuda, jer je do svega što mu je potrebno, ili barem tako misli, navikao doći brzo i bez puno truda”, piše, pak, fratar u domovini.

“Katolička Crkva ne bi sa strepnjom trebala konstatirati da su mnoge crkve prazne, već kako se prilagoditi novom vremenu”, iznio je papa Franjo u pismu sudionicima skupa naslovljenog “Zar Bog više ne boravi ovdje? Napuštanje bogoštovnih mjesta i integrirano upravljanje crkvenim kulturnim dobrima”, prije par godina u Rimu. Crkva treba bez zabrinutosti usvojiti svijest da brojne crkve koje su do prije nekoliko godina bile potrebne, sada to više nisu. Činjenicu da neke crkve nisu potrebne zbog nedostatka vjernika i klera ili pak zbog drugačijega razmještaja ljudi u gradovima i seoskim područjima, treba prihvatiti kao znak vremena koji nas poziva na razmišljanje i kojemu se trebamo prilagoditi, smatra Papa. No što učiniti s praznim crkvenim zgradama? Odreći se upravljanja crkvom ne treba biti prvo i jedino rješenje o kojem se razmišlja niti to treba činiti uz zgražanje vjernika, već podsjećanjem na crkveno učenje kako dobra nemaju apsolutnu vrijednost, već u slučaju potrebe “moraju služiti većem dobru ljudima i posebno biti u službi siromašnih”, napisao je Franjo. Znamo kako to već ide kod nas, gotovo nijedna župa u Hrvatskoj nije se odazvala Papinom svojedobnom apelu da svaka župa primi po jednu izbjegličku obitelj. Elem, prodaja praznih crkvenih zgrada ili njihova prenamjena ne bi trebale biti neki tabu, ali je, dakako, potrebno šire promišljanje od jednostavnog ekonomskog računa. U Rimu su, podsjećao je pokojni kolega Silvije Tomašević, mnoge od oko 300 crkava prazne. Ukupno je u Italiji, ako se pridodaju i one u privatnom vlasništvu, oko sto tisuća crkvenih zgrada, od kojih ih je posljednjih godina oko 700 već prenamijenjeno za druge potrebe.

Zašto smo napustili crkve? Da, i ja, koji se ponekad komotnije, intimnije osjećam u pravoslavnom hramu? Češki teolog Tomáš Halík kaže da većinom ljudi koji napuštaju crkve ne postaju ateisti – oni ih napuštaju zato što vjeru shvaćaju ozbiljnije od onoga što zatiču u crkvama. Možemo sagledati stanje i kao da Bog nekako “šuti” (mada je njegov glas stalno prisutan!) U zgodno i nezgodno vrijeme valjalo bi da znamo tko smo i što tražimo. A što se tiče gradnje crkava i pored ovih praznih, papa Franjo savjetuje biskupima da svaka njihova odluka bude rezultat zajedničkoga promišljanja provedenoga u kršćanskoj zajednici i u dijalogu s građanskom zajednicom. Halo, gospodine Bozaniću, čujete li vi ovo? Hm, a da crtamo skicu za postpandemijsku Crkvu?