U većini propovijedi hrvatskih (nad)biskupa, ne samo u hrvatskim marijanskim svetištima, ove godine su prevladavali primjereniji tonovi. Čak i vrlo korisni, precizni i dobri. Tako je upravitelj Dubrovačke biskupije, riječki nadbiskup koadjutor Mate Uzinić, u Dubrovniku upozorio na nedostatak religijske kulture i nepatvorene vjere umjesto kojih se javljaju magija i kriva tumačenja i kristologije i mariologije. “I nama danas se najsvetije stvari kroz krivi pristup znaju pretvoriti u nešto što je više magijsko nego vjersko”, kazao je mons. Uzinić i dodao: “To se događa kada ih gledamo kao nešto što će nas na čudesan način sačuvati od ovog ili onog, spasiti nas, vratiti nam zdravlje, dati nam ovo ili ono, a ne promatramo ih na način da su to otajstva koja nam posreduju Boga, koja nas pozivaju na jedan kvalitetniji i drukčiji život. Ne vidimo ih kao otajstva koja ne smijemo gledati na magijski način, nego smo im se pozvani suobličavati i njima prilagođavati svoj život.”

Problem magijskog u religiji je stara pojava. S time sam se i sam imao priliku suočiti kada sam kao mladi franjevac evangelizirao starosjedioce na sjeverozapadu Argentine, gdje je utjecaj magijskog velik i gdje je Crkva vodila i vodi težak posao u susretu s drevnim religijama (Inka i njihovih potomaka) i paganizmom. Doktorati bi se, pak, dali napisati samo promatranjem ponašanja vjernika u našim marijanskim svetištima, a da o “međugorskom fenomenu” i ne govorimo. Samo kao ilustraciju, podsjećam na velike rasprave koje je izazvala “Gospa koja svijetli” u kući “vidjelice” Vicke Ivanković u Bijakovićima. Padalo se ničice, klanjalo se, čuda su se radila. Bio je to kipić pomazan fluorescentnim bojama. Ja sam tada pisao šaljive komentare za portal NewsBar i stavio sam naslov: “Kip sada svijetli u duginim bojama, a mještani revoltirani: ‘Nećemo pedersku Gospu!’”

No, rekoh, Velika Gospa je bila prigoda da čujemo vrlo korisne i važne stvari. Tako je predsjednik Hrvatske biskupske konferencije, zadarski nadbiskup mons. Želimir Puljić, u župi Uznesenja BDM u Pagu gdje se nalazi drevno paško svetište Gospe od Staroga Grada iz 14. st., važan dio homilije posvetio je medicinskom osoblju i kazao: “Hrabro svjedočanstvo medicinskih sestara nerijetko je ravno i mučeništvu.” Pitao je uvodno nadbiskup, govoreći o ženama i majkama: “Gdje bismo mi danas bili da nismo imali takve majke, koje su nas Bogu vodile te su svojim životom i svojim predanjem predstavljale njega, Boga?”

Nastavio je: “Majka je veliko prirodno otajstvo pred kojim sagibamo glavu puni poštovanja i zahvalnosti. Ona je milosni izvor života, nositelj najvećeg altruizma, nesebičnosti i požrtvovnosti.” Zatim je dodao: “Uz blagdan Velike Gospe, koja je kao savršena žena i majka okrunjena i na nebo uznesena, pred Gospom i Majkom želimo zahvaliti za to svjetlo dobrote i za dar toga ženskog genija koji je posebno zasjao u spremnosti medicinskih sestara tijekom pandemije da požrtvovno služe potrebe oboljelih i ugroženih. Nije pretjerano reći da je hrabro svjedočanstvo medicinskih sestara nerijetko bilo ravno i mučeništvu.”

Premda sam, ako je riječ o mariologiji, bliži protestantizmu, odnosno pravoslavlju, naravno da imam poštovanje prema svima koji se mole Isusovoj majci. Osobito ako su pod jednim od onih teških tereta koje život donosi: bolest, osobna ili tuđa, problemi u krugu obitelji… Ali budući da sam teolog, mislim da sam dužan kazati nekoliko stvari koje naši ljudi, religiološki slabo potkovani, ne znaju ili propuštaju. Pogotovo što puno ljudi štuje Mariju, ali za Isusa (kako primjećuje teolog i pentekostalni kršćanin prof. Peter Kuzmič) ne mari!

Kao prvo, nije točna tvrdnja da se blagdan Velike Gospe slavio od samih izvora kršćanstva. U Palestini i Siriji se tek početkom šestog stoljeća počinje slaviti Marijina smrt (latinski „Dormitio Mariae”), a potkraj šestog stoljeća car Mauricije određuje da se taj blagdan mora slaviti u svim crkvama carstva. Tek od sedmog stoljeća počinje se nazivati blagdanom „Natale S. Mariae”, to jest slavi njezinu smrt i nebesku proslavu pod nazivom „Assumptio Mariae”, na hrvatskom Uznesenje Marijino. Papa Nikola I. 863. godine blagdan Marijina uznesenja stavlja uz bok Božiću, Uskrsu i Duhovima te mu dodjeljuje misu bdjenja i vlastitu osminu.

Svetkovina je vrlo nova. Tek je papa Pio XII. bulom „Munificentissimus Deus” 1. studenoga 1950. proglasio dogmu o uznesenju Marije (“dušom i tijelom”) na nebo, gdje se u slavi pridružila svom uskrslom Sinu. Odatle blagdan Velike Gospe svakog 15. kolovoza. U Svetom pismu, naime, nema spomena ni indicija o smrti Marije, majke Isusa iz Nazareta, a kamoli o tome da je ona (15. kolovoza) “dušom i tijelom” uznesena na nebo. Nakon Efeškog sabora 431. godine poraslo je, doduše, zanimanje za Mariju jer je proglašena Bogorodicom („Theotokos”), ali ta se titula “više odnosi na definiciju dviju naravi njezina Sina nego na njezin osobni status u povijesti spasenja” (Kuzmič, Autograf, 15. 8. 2021.).

Bez obzira na naše razlike (katolika, pravoslavaca i protestanata u nas), prof. Kuzmič podsjeća na to da svi kršćani vjeruju “da je Marija raspoloživa u ključnim trenucima spasenjske povijesti, posebice pri utjelovljenju Sina Božjega, ali je prisutna i u bolnim trenucima njegove otkupiteljske smrti na križu kao i na dan Pedesetnice (Duhovi) kada je izlićem Duha Svetoga označen početak Crkve”. I od izuzetne je važnosti kada (nad)biskupi, vladike i pastori, svi koji propovijedaju Božju riječ, pozivaju na služenje drugome baš kao što je Marija služila i svjedočila Isusa.