Premijer Plenković je zahvalio nadbiskupu Gallagheru i na slavljenju mise u crkvi svetog Jeronima u Rimu 28. svibnja, u povodu obilježavanja Dana državnosti, gdje, naravno, nije bilo našeg veleposlanika

Vatikanski tajnik za odnose s državama i međunarodnim organizacijama mons. Paul Richard Gallagher je pohodio našu zemlju te se 31. svibnja susreo s predsjednikom Vlade Andrejem Plenkovićem. Izrazivši dobrodošlicu, predsjednik Vlade zahvalio je nadbiskupu Gallagheru na dolasku u Zagreb povodom proslave blagdana Majke Božje od Kamenitih vrata, zaštitnice grada Zagreba. Plenković je nadbiskupu Gallagheru zahvalio i na njegovoj nazočnosti i slavljenju mise u crkvi svetog Jeronima u Rimu 28. svibnja, povodom obilježavanja Dana državnosti Republike Hrvatske. Ni na jednom ni na drugom događaju, naravno, takva je katastrofalna hrvatska diplomacija, našeg veleposlanika (ili veleposlanice) akreditiranog pri Svetoj Stolici nije bilo jer ga, naprosto, nema! I tako preko tri godine. Što se Milanovića i Plenkovića tiče, tako biva, možemo bez ambasadora u Vatikanu nastaviti i unedogled. To je valjda, hrvatsko „hvala!“ Svetoj Stolici što je odigrala onu važnu ulogu u priznanju Hrvatske na koju se farizejski poziva HDZ.

Licemjer Plenković na sastanku je s visokim vatikanskim gostom, zapravo ministrom vanjskih poslova Svete Stolice, istaknuo „obostrano zadovoljstvo“ bliskim odnosima Republike Hrvatske i Svete Stolice. Predsjednik Vlade podsjetio je na skoru 30. godišnjicu posjeta pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj u rujnu 1994. godine, „što je bio veliki znak ohrabrenja i podrške u tadašnjim ratnim vremenima“. Plenković i mons. Gallagher razmijenili su mišljenja i o situaciji u regiji Jugoistočne Europe, gdje se Hrvatska i Sveta Stolica kontinuirano zalažu za stabilnost i daljnji europski put zemalja regije.

Rečeno je, dakle, da je mons. Gallagher zapravo bio gost zagrebačkog nadbiskupa Dražena Kutleše da bi predvodio euharistijsko slavlje u povodu blagdana Majke Božje od Kamenitih vrata. Gallagher je možda donio lijepi poklon: vijest da se pokreće postupak beatifikacije nadbiskupa i kardinala Franje Kuharića. „Nakon što smo od Dikasterija za kauze svetaca zatražili informacije o tome postoji li prepreka od strane Svete Stolice za proces beatifikacije i kanonizacije kardinala Franje Kuharića, spomenuti Dikasterij nam je ovih dana odgovorio da nakon poduzetih izvida s obzirom na Svetu Stolicu nema nikakvih prepreka za pokretanje kauze za beatifikaciju i kanonizaciju sluge Božjega kardinala Franje Kuharića“, kazao je Kutleša.

Izuzetno je važno i da je veliki svećenik iz redova farizeja i pismoznanaca, mons. Plenković, „blagoslovio“ događaj jer je sutradan, 1. lipnja, u Požegi kazao: „Ako bi to na kraju rezultiralo beatifikacijom kardinala Franje Kuharića, zagrebačkog nadbiskupa, koji je s predsjednikom Tuđmanom u razdoblju 1989., 1990. i devedesetih godina predstavljao onaj ključni dvojac renesanse hrvatskog naroda u vremenu stvaranja suvremene samostalne i slobodne hrvatske države, onda mislim da je to jedna sjajna poruka…“ Sve sjajno, sve super, samo da nije one „sitnice“: kada će, kvragu, Hrvatska dobiti/imenovati veleposlanika pred Papom?

Prava je šteta što Hrvatska ne pokazuje adekvatnu pažnju naporima Pape i njegove diplomacije! Sramota Ureda predsjednika RH i Vlade RH, to jest predsjednika Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića te njegova ministra za vanjske i europske poslove Gordana Grlića Radmana, glasi: od 9. ožujka 2021. Republika Hrvatska nema više akreditiranog veleposlanika (ili veleposlanicu) pri Svetoj Stolici. Razmišljao sam o ovoj sramoti mnogo, ali zaista mnogo puta.

Hrvatska je, inače, znala biti ozbiljna. Podsjetimo, nakon prijelaznog veleposlanika Ivice Maštruka, RH za svog prvog predstavnika u Vatikanu imenuje Ivu Livljanića: 11. 3. 1992. – 31. 8. 1998. Njega će sutradan naslijediti Marijan Šunjić, 1. 9. 1998. – 31. 10. 2000. Bez dana zakašnjenja tamo stiže i Franjo Zenko: 1. 11. 2000. – 31. 10. 2004. Isto se događa i s Emiliom Marinom: 1. 11. 2004. – 28. 2. 2011. Brzo je stigao i Filip Vučak: 1. 3. 2011. – 31. 10. 2015. Naš posljednji veleposlanik u Svetoj Stolici, Neven Pelicarić, isto k’o vurica: 1. 11. 2015. – 8. 3. 2021. I tada kreće show: natezanje konopa s jedne i druge strane provalije u međunarodnu sramotu između dva odrješita i ne baš osobito mudra čovjeka: Zokija i Plenkija. Natežu se oko toga i čiji su kandidati za diplomaciju okej, a koji to nisu. Da se barem trguje, kao u dobra stara vremena, ali ne, oni se fakat natežu.

Papa Franjo s vremena na vrijeme pita svog državnog tajnika, kardinala Pietra Parolina, zna li kada će stići čovjek iz Zagreba, a ovaj mu kaže: „Vaša Svetosti, žao mi je, ne znamo, pitali smo, ali nam iz njihova Ministarstva vanjskih poslova nitko nije odgovorio. Evo, upravo je bio Gallagher u Zagrebu i opet muk.“ I to bi možda tako moglo izgledati jer se ni nama s adrese Ministarstva nitko nije udostojio javiti, čak ni osoba koja prima plaću da novinarima odgovara. Ali, znate što, ne javljaju se ni iz Ureda na Pantovčaku. Stigao je tako onomad moj mail i na adresu Milanovićeva savjetnika za vanjsku i europsku politiku. I? Niente! Da situacija bude do kraja bizarna, taj Milanovićev netko je nitko drugi doli Neven Pelicarić, onaj isti koji se pozdravio s Vatikanom i, spakiravši se prije ravno 39 mjeseci, papi Franji rekao: Odoh ja, doviđorno! Elem, došao je k nama kardinal Parolin i nismo imali veleposlanika. Sahranjen je papa emeritus, opet bez hrvatskog veleposlanika. Gallagher u svetom Jeronimu i u Zagrebu, i opet ništa. Meni se samo čini da bi s ovom sramotom trebalo završiti. Čim prije.