Na kraju misnog slavlja na Nedjelju Uskrsnuća Gospodnjega, 9. travnja, u Bogoslužnom prostoru bl. Alojzija Stepinca u Zagrebu, zagrebački nadbiskup Josip Bozanić kazao je kako „željno čekamo dan kad ćemo moći ući u prvostolnicu“.

„O, kad bi to bilo za polnoćku ove godine!’’ zavapio je kardinal i zatim pozdravio predstavnike vlasti, predsjednika Hrvatskog sabora Gordana Jandrokovića i zastupnike te predsjednika Vlade Republike Hrvatske Andreja Plenkovića i ministre u Vladi, kazavši kako „ovim činom daju poštovanje vjernicima koji čine veliku većinu građana Hrvatske“. Molim? Analizirajmo Bozanićev pozdrav političkim predstavnicima i djelatnicima u Saboru i Vladi, jer čak da je to samo kurtoazno rekao, krivo je rekao i krivu poruku Bozanić šalje.

Pretpostavimo da se Plenković, Jandroković i ekipa ne slažu s time što je Bozanić o njima kazao, nego da su se slučajno na Uskrsu našli u bogoslužnom – doduše, montažnom, ali ipak bogoslužnom mjestu, jer su kršćani koji žele doći na liturgijsko slavlje. Kakvo li su, pak, iznenađenje doživjeli kada ih kardinal pretvara u kadioničare katoličkih Hrvata (rijetko, gotovo nikada, Bozanić govori o katolicima u Hrvatskoj, već se stalno referira na Hrvate katolike, na hrvatski narod, na Crkvu /u/ Hrvata). Ali to je kriva pretpostavka jer gospodi i gospođama HDZ-ovkama koji obilaze Bozanića čak i prija da ih se tako časti, ne mareći za slovo i duh Ustava Republike Hrvatske, što znači da u službi predstavnika tijela države ne bi smjeli, nikako ne bi smjeli, privilegirati neku crkvu ili vjersku zajednicu. Sada više nemojmo ništa pretpostavljati. Nije mudro, jer Plenković, Jandroković i ostali funkcioneri nisu došli na uskrsnu misu slučajno niti je njihovo uzvišenje od strane kardinala kurtoazno. Dio je to sprege trona i oltara koja traje, najmanje, od 30. svibnja 1990. i one scene, dražesne i potpuno promašene, kada je Bozanićev prethodnik Franjo Kuharić na bini podignutoj na Trgu bana Jelačića bio pozvan od Franje Tuđmana da “blagoslovi” kolijevku koja je simbolizirala Hrvatsku, ponovno u demokraciji rođenu.

Elem, čak i da je zagrebačka katedrala obnovljena i da se Bozanić ne mora nadati da će tako i biti, da će prvostolnica biti barem uporabljiva prije nego što on ode u penziju, dolazak predsjednika Sabora i Vlade sa suradnicima na najvažniji liturgijski čin u godini nema karakter koji Bozanić daje i koji oni koketno prihvaćaju. Nije Zagrebačka nadbiskupija, u crkvenom smislu, važnija od bilo koje druge (nad)biskupije, kao što ni zagrebački nadbiskup, ni po činu kardinala, nije važniji od kolega u episkopatu, a kamoli da ima veće dostojanstvo: svi su biskupi jednaki u dostojanstvu, štoviše, sve su krštene osobe jednake u dostojanstvu djece Božje. To što se neki laktare ili se vole kititi titulama, sasvim je druga priča. I zato odmah iza ovoga valja dodati da su u Crkvi Božjoj, ne hrvatskoj, ama bježite, ne Stepinčevoj, već Kristovoj, svi vjernici podjednako važni: i onaj koji sjedi u prvoj klupi preko puta Bozaniću i onaj koji je na zadatku na nekom od kopna udaljenom svjetioniku.

I koga to, kakti, časte, komu ‘’daju poštovanje’’ HDZ-ovski prvaci? Onima koje HDZ-ovska vlast desetljećima pljačka i sustavno, kao da je riječ o termitima u akciji, uništava? No mene ne zanima toliko što je u glavi Plenkovića i Jandrokovića kada ih domaćin uzvisuje. Mene danas više brine psihologija domaćina: jer, ništarije smo teške mi preostali kada nam se kaže da smo počašćeni jer je građanska vlast došla pohoditi crkvenu pak crkvena građansku podsjeća da joj se čini velika čast. A kad me već zanima psihologija domaćina, zar ne bi bio red da propitkujem i ekleziologiju čovjeka koji je na Bleiburškom polju za sebe jednom (13. 7. 2007.) rekao da je ‘’biskup Crkve hrvatskog naroda’’. Prva i temeljna spoznaja koje moramo biti svjesni jest da kršćanstvo ne može biti poistovjećeno s jednom nacijom, nego da je kršćanstvo jedna stvarnost višega reda, koja prelazi (transcendira) sve narode, sabire svoje članstvo iz svih naroda, stvara zajedništvo druge vrste nego što je nacionalno zajedništvo. Kršćanstvo se, kako tumači fra Tomislav Janko Šagi-Bunić (‘’Katolička Crkva i hrvatski narod’’, KS, 1983.), očituje svijetu kao jedan svojevrstan narod Božji, ali taj narod kao takav nema svoje domovine na zemlji, on vjeruje u osvajanje konačne i vječne domovine prema kojoj sada putuje, a koja je u Bogu. Crkva je zajednica onih koji vjeruju u Krista i koji se u Kristovo ime ujedinjuju oko Kristovih misterija.

Mislim da smo apsolutno dužni raščistiti nejasnoće koje su se uvukle među nas i reći da držimo sve sinove hrvatske domovine jednakima bez obzira na nacionalni identitet ili odnos prema Katoličkoj crkvi ili bilo kojoj drugoj sestrinskoj crkvi, ma kako se ona nazivala i koliko članova brojila, te da upravo kao kršćani ne bismo nikad smjeli pobjeći pred praktičnim posljedicama koje i za nas proizlaze iz te činjenice.

Ovomu bih dodao – jer je u ponedjeljak, 10. travnja, nekima bio dvostruki praznik (pa su komemorirali i proglašenje NDH) – dobru vijest da je odlukom Ministarstva pravosuđa i uprave odbijen zahtjev da se Hrvatska pravoslavna crkva, koja bi trebala naslijediti istoimenu Pavelićevu kreaciju, registrira kao vjerska organizacija. Zamislite da osim što se imamo baviti Bozanićevom psihologijom i ekleziologijom, još moramo nanovo učiti kako je to biti Srbinom i pravoslavcem u Hrvatskoj.