Izbor mitropolita zagrebačko-ljubljanskog Porfirija Perića za 46. patrijarha, odnosno 57. po redu glavara Crkve među Srbima pravoslavnima, što se zbio u četvrtak, 18. veljače, u kripti hrama Svetog Save na Vračaru (a ne, zbog pandemije, u zgradi patrijaršije), slutim, promijenit će i životni tijek ovdje potpisanog novinara i teologa, a kamoli odnose među kršćanskim crkvama na Balkanu, napose između Katoličke i Srpske pravoslavne Crkve. Zapravo, svjedočimo početku epohalnih promjena i početku procesa velikog relaksiranja u odnosima među državama i narodima. Porfirije je dokazao da zna i da želi popravljati i graditi mostove pomirenja i povjerenja.

Patrijarh Porfirije zamolio me je vrlo brzo nakon ustoličenja u Zagrebu da budemo “na ti”, nakon čega se rodilo duboko i iskreno prijateljstvo koje je doživjelo kulminaciju, na simboličkoj razini, kada smo supruga Claudia i ja, prestravljeni uslijed zagrebačkih potresa (naše selo je vrlo blizu epicentra i naša je kuća poprilično oštećena), samo par sati nakon tog užasnog šoka u autu čuli Porfirija kako nam preko telefona govori: “Dođite ti i Claudia odmah kod nas na Sveti Duh.”

Jedna rečenica je dovoljna da se opiše Porfirija, da ga se dočara. U nastupnoj propovijedi u petak u sabornom hramu, preko puta zgrade patrijaršije, rekao je i ovo: “Nastavit ću da služim svom narodu i u Hrvatskoj koja je postala moja druga otadžbina, a narod i prijatelji koje sam tamo upoznao ostat će mi uzori u godinama koje predstoje.” Čovjek se vraća iz Zagreba u Beograd i ne samo jer posjeduje hrvatsko državljanstvo, već zato što je zavolio sve nas u Hrvatskoj, usred Beograda, u najsvečanijem trenutku, kaže da mu je Hrvatska “otadžbina” odnosno domovina.

Nije rečeno da će na idućem, redovitom svibanjskom Saboru SPC-a nužno biti izabran i onaj koji će naslijediti Porfirija Perića. Moguće bi bilo, ja bih to silno volio i smatram to najboljim rješenjem, da mitropolit beogradsko-karlovački i arhiepiskop pećki, premda i patrijarh srpski, nastavi neko vrijeme, recimo godinu dana, upravljati i svojom bivšom mitropolijom. Postoji niz razloga, prvenstveno pastoralnih, za takvo privremeno rješenje.

Porfirije je puno toga vrlo dobro riješio, a onda nam se dogodio zagrebački potres pa onaj banijski, nakon kojeg se Porfirije zaista potrgao dovodeći na Baniju humanitarnu pomoć. Riječju, trebat će dobro promisliti i izvagati koga se nakon Porfirija šalje u Zagreb. A ja, koji sam sebičan i grešan, a i žalostan jer mi odlazi najbolji prijatelj, imat ću, kao mnogi od nas koji smo bliski patrijarhu, priliku da se što je lakše moguće naviknem na njegovu novu titulu poglavara jedne Crkve.

A kada rekoh da će se mnogo toga promijeniti, koristim priliku da to potvrdim i dvjema čestitkama (od mnogih koje je primio). Predsjednik Papinskog vijeća za promicanje jedinstva kršćana, kardinal Kurt Koch, uputio je 19. veljače čestitku novom poglavaru SPC-a. Kardinal Koch je u pismu toplo pozdravio Porfirija i zajamčio duhovnu blizinu njemu i SPC-u. Izrazio je nadu da će suradnja, koja je i s prethodnim patrijarsima već bila vrlo plodonosna, nastaviti rasti i učvrstiti predanost jačanju odnosa između Crkava. Kardinal Koch je uvjeren da će moći nastaviti zajedno raditi na raznim područjima crkvenoga i kulturnog života, prepoznajući da je krajnji cilj ispunjenje želje Isusa Krista, “našega Gospodina, a to je puno zajedništvo svih njegovih učenika”. Ako su odnosi Rima i Beograda već bili u jako dobroj putanji (kao što su dobri i između Rima i Carigrada te Rima i Moskve), kakvi će tek biti ako ih artikuliraju fantastično dobri ljudi kakvi su Jorge Bergoglio i Porfirije Perić?

I još nešto što budi nadu da će stvari i u Hrvatskoj krenuti nabolje, da će se nastaviti gasiti onaj mrziteljski nacionalizam kakav prakticira, recimo, sisački biskup: predsjednik Hrvatske biskupske konferencije zadarski nadbiskup Želimir Puljić uputio je, isto u petak, svoju čestitku novoizabranom patrijarhu. Napisao je da ga raduje što je ta vijest bila vrlo pozitivno intonirana i prihvaćena sa simpatijom ne samo među vjernicima Mitropolije zagrebačko-ljubljanske, već i među katoličkim vjernicima i ljudima dobre volje diljem Hrvatske “koji su Vas upoznali i cijenili Vaš pastirski rad i djelovanje u Zagrebu i šire”. Naime, kako je rekao nadbiskup Puljić, Porfirije je u zajedništvu s biskupima Katoličke Crkve i drugih vjerskih zajednica koje djeluju u RH, svojim životom i radom nastojao pokazati da crkvene zajednice u ime Krista mogu dati “ogroman doprinos društvu u prevladavanju napetosti te stvaranju i njegovanju dijaloga, razumijevanja i tolerancije”.

Puljić je u ime HBK-a poručio da Katolička Crkva u Hrvatskoj i diljem Europe i svijeta “osjeća osobitu potrebu pojačati suradnju s članovima pravoslavnih Crkava s kojima je vežu isto počelo, iste knjige i tradicija, kerigma i liturgija. A sve je to osvijetljeno Svetim pismom, Apostolskom predajom i crkvenim Učiteljstvom, posebice Učiteljstvom zajedničkih nam prvih sedam crkvenih sabora koji govore da smo spašeni i otkupljeni krvlju Isusa Krista, jedinog Otkupitelja čovjeka”.

Tim riječima, nama teolozima toliko značajnim i obvezatnim jer se u njima prepoznajemo i jer od njih rastemo, zazovimo s nadbiskupom Puljićem i kardinalom Kochom blagoslov na domovinu Hrvatsku, na Srbiju, na sve kršćane i na sve ljude, na svu Božju djecu, uvjereni da ekumenizam nije izgubljena stvar.