Papa Franjo je u subotu 1. srpnja uputio pismo nadbiskupu Víctoru Manuelu Fernándezu, novom prefektu Dikasterija za nauk vjere. Pismo predstavlja pravu revoluciju u percepciji Dikasterija i njene politike (riječ je o bivšoj Kongregaciji za nauk vjere koju pamtimo i zbog zločinačkih akcija u doba Inkvizicije i kasnije). Papa ovim potezom igra veliki ulog. Najprije zbog toga što u vrh crkvene hijerarhije dovodi još jednog Argentinca čime riskira da ga se kritizira zbog protežiranja sunarodnjaka. Međutim, mons. Fernández nije bez razloga izabran na poziciju na kojoj je dugo bio Joseph Ratzinger prije nego što je postao Benedikt XVI. Mons. Fernández je rođen 18. srpnja 1962. u mjestu Alcira Gigena, u provinciji Córdoba u Argentini. Za svećenika je zaređen 15. kolovoza 1986. godine. Na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu stekao je licencijat iz teologije s biblijskom specijalizacijom, a potom doktorat iz teologije na Teološkom fakultetu u Buenos Airesu.

Bio je utemeljitelj i ravnatelj Instituta za formaciju laika i Centra za formaciju nastavnika Isusa Dobroga Pastira u u Rio Cuartu (Córdoba). U svojoj je biskupiji bio i odgojitelj u sjemeništu, voditelj za ekumenizam i voditelj za katehezu. Godine 2007. sudjelovao je na V. konferenciji latinskoameričkih biskupa (Aparecida) kao svećenik, predstavnik Argentine, a potom i kao član skupine za izradu završnoga dokumenta. Bio je dekan Teološkoga fakulteta Papinskoga katoličkog sveučilišta u Argentini i predsjednik Argentinskoga teološkog društva. Zatim i rektor Papinskoga katoličkog sveučilišta u Argentini. U lipnju 2018. preuzeo je službu nadbiskupa La Plate (glavni grad pokrajine Buenos Aires). Bio je član Papinskoga vijeća za kulturu i konzultor (bivše) Kongregacije za katolički odgoj. Ima više od 300 publikacija, knjiga i znanstvenih članaka, od kojih su brojne prevedene na više jezika. Ti spisi pokazuju veliki biblijski temelj i stalno zauzimanje u dijalogu teologije s kulturom, evangelizatorskom poslanju, duhovnosti i društvenim temama i razlog su zašto ga je Papa izabrao.

Međutim, od novom prefekta se očekuju velike stvari. Papa mu piše da mu povjerava zadatak koji smatra vrlo vrijednim. Središnja svrha Dikasterija je čuvati nauk koji izvire iz vjere kako bi ‘’dao obrazloženje naše nade, ali ne kao neprijatelji koji upiru prstom i osuđuju’’ [Ap. pob. Evangelii gaudium (24. studenog 2013.), 271]. Dikasterij je, priznaje Papa, u drugim epohama koristio ‘’nemoralne metode’’. Bila su to vremena u kojima su se, umjesto promicanja teološkog znanja, proganjale moguće doktrinarne pogreške. ‘’Ono što očekujem od tebe nedvojbeno je nešto sasvim drugo’’. S obzirom na to da je za stegovna pitanja – posebice za ona povezana sa zlostavljanjem maloljetnika – nedavno osnovana posebna sekcija s vrlo kompetentnim stručnjacima, Papa moli prefekta da se izravnije posveti glavnoj svrsi Dikasterija, a to je ‘’čuvanje vjere’’ [Motuproprij Fidem servare (11. veljače 2022.), uvod]. Ali, što? Kako se značenje ove zadaće ne bi ograničilo, treba dodati da se radi o ‘’povećanju inteligencije i prenošenju vjere u službi evangelizacije, tako da njezino svjetlo bude kriterij za razumijevanje smisla postojanja, osobito u suočavanju s pitanjima koja postavljaju napredak znanosti i razvoj društva’’ [Isto, 2].

Crkva ‘’treba rasti u svom tumačenju objavljene Riječi i u svom razumijevanju istine’’ [Ap. pob. Evangelii gaudium (24. studenog 2013.), 40], a da to ne implicira nametanje jednog načina njezinog izražavanja. Jer ‘’razne struje filozofske, teološke i pastoralne misli, ako su otvorene da daju Duhu da ih poveže u skladnu cjelinu u poštivanju i ljubavi, mogu omogućiti Crkvi da raste’’ [Isto]. Ovaj skladni rast očuvat će kršćansku doktrinu učinkovitije od bilo kojeg mehanizma kontrole.

Politika novog prefekta treba pokazati da Crkva ‘’potiče karizmu teologâ i napor koji ulažu u teološko istraživanje’’ sve dok ‘’nisu zadovoljni čisto teorijskom teologijom’’ [Ap. pob. Evangelii gaudium (24. studenog 2013.), 133], s ‘’hladnom i tvrdom logikom koja traži da svime gospodari’’ [Ap. pob. Gaudete et exsultate (19. ožujka 2018.), 39]. Potrebno je da teologija bude pozorna na temeljni kriterij: smatrati ‘’neprikladnom svaku teološku koncepciju koja u konačnici dovodi u pitanje Božju svemoć, a posebice njegovo milosrđe’’ [Međunarodna teološka komisija, Nada spasenja za djecu koja umru bez krštenja (19. travnja 2007.), 2]. ‘’Potrebna nam je misao koja zna uvjerljivo predočiti Boga koji ljubi, koji oprašta, koji spašava, koji oslobađa, koji promiče ljude i poziva ih na bratsko i sestrinsko služenje’’, traži Franjo. Ovo je ključno! To je ta spomenuta revolucija: milosrđe umjesto osude i progona. Neka se više ne vrate ona zlosretna vremena kada su i Hrvati (kardinal Franjo Šeper je bio na toj poziciji i proganjao je teologe, pokojnog i velikog Hansa Künga, na primer) prakticirali ono što Papa naziva ‘’nemoralnim metodama’’.

Suma sumarum, zadaća teologa i (nad)biskupa, ako bismo se prebacili na naš teren, nije da kleči i protestira na trgovima poput sisačkog biskupa Vlade Košića koji se dao u promociju protpuno krive kršćanske antropologije (pisao sam već o promašenoj teologiji klečavaca). Traži se da se navještaj vjere fokusira na suštinsko, ono najljepše, najveće, najatraktivnije i ujedno najpotrebnije. Nažalost Hrvati često zaboravljaju da postoji skladan poredak između istina kršćanske poruke, gdje najveća opasnost nastaje kada sporedna pitanja na kraju zasjene središnja.