Zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša napisao je na službi u Mostaru godine 2001., sabirući članke mons. Ratka Perića o Međugorju, da mnoge Gospine poruke dokazuju neistinitost i neautentičnost ‘ukazanja’.

Vrhovni svećenik papa Franjo, u audijenciji prefektu Dikasterija za nauk vjere kardinalu Victoru Manuelu Fernándezu s tajnikom doktrinarnog odsjeka Dikasterija, 4. svibnja 2024., odobrio je nove Norme za razlučivanje navodnih nadnaravnih ukazanja i drugih nadnaravnih fenomena, donesene na redovnoj sjednici Dikasterija 17. travnja 2024., te je naložio njihovu objavu utvrđujući da stupaju na snagu 19. svibnja 2024., na svetkovinu Pedesetnice (Duhovi). Predstavio ih je kardinal Fernández u petak 17. svibnja 2024. Među ostalim odgovorio je i na pitanja novinara o Međugorju, objavio je vatikanski dnevni list L’Osservatore Romano.

“O Međugorju još nije ništa zaključeno, ali s ovim normama mislimo da ćemo lakše ići prema naprijed i doći do zaključka”, rekao je kardinal. Također će “u drugim slučajevima koji su u Dikasteriju dugi niz godina, s ovim normama biti lakše doći do razboritog zaključka”, dodao je. “U mnogim slučajevima ti su se fenomeni razvijali dobro i redovitim tijekom (…) Ukratko, da bi neka dobra pojava rasla, nije potrebna deklaracija o nadnaravnosti. U slučaju Lourdesa, Fátime, Guadalupea, ogromni rast nije ovisio o deklaraciji nadnaravnosti”, objasnio je kardinal. Potom se osvrnuo na slučaj iz Hercegovine. “Da, vidimo Međugorje (…) moramo to početi proučavati da bismo došli do zaključka s ovim novim normama. Imajte na umu da se pojava može smatrati dobrom, nije opasna u samom početku, no može imati problema u kasnijem razvoju (istaknuo Drago Pilsel). Stoga ponekad deklaracija mora razjasniti ove različite faze: to je razlika koju treba uzeti u obzir. A onda čak i ako pretpostavimo da je postojalo odobrenje, nihil obstat (hrv. nema zapreke ili ništa ne priječi, kada se dopušta pastirima da djeluju bez sumnje ili oklijevanja, op. D.P.), u isto vrijeme možda će se morati razjasniti da se neki detalji ne uzimaju ozbiljno. Jer ako se dobro sjećam, vjerujem da je Gospa i ondje dala neke naredbe, određujući vrijeme, mjesto, što biskup mora učiniti itd. To će se morati razjasniti (istaknuo Drago Pilsel).”

Gotovo 50 milijuna pričesti, koliko se u Međugorju podijelilo od početka navodnih ukazanja 24. lipnja 1981. (hodočasnika je, naravno, više), sva sila svjedočanstava o “čudesnim izlječenjima” (u Međugorju ih imaju dokumentiranih preko 400), nebrojeno mnogo svjedočanstva o obraćenju… sve to ovom kolumnom ne osporavam. Nema nikakve sumnje da je Međugorje mjesto ozbiljne molitve, osobito euharistijske, mjesto ispovijedanja i primanja sakramenta pomirenja. O tomu svjedoče i papini izaslanici za Međugorje: pokojni poljski nadbiskup Henryk Hoser i sadašnji izaslanik, talijanski nadbiskup Aldo Cavalli. “Vjernici imaju u središtu svetu misu, klanjanje Presvetom Sakramentu, masovni pristup sakramentu pokore.” Za nadbiskupa Hosera, kojeg navodim, to je pravi “kristocentrični” kult, življen u blizini Djevice Marije, štovane imenom “Kraljica mira”.

Ovdje se želi ukazati na konačnost odluke pape Franje da se, općenito, stane na kraj lošoj teologiji, izmišljanjima, manipulacijama, koristoljublju i očitim pretjerivanjima. Pa tako u međugorskom listu Glasnik mira (godište XIX., broj 5, svibanj 2024.) čitamo i ovo: “Marija je blagajnica svih Isusovih milosti. Bog ju je odabrao za blagajnicu, upraviteljicu i djeliteljicu svih milosti, tako da sve njegove milosti i svi njegovi darovi prolaze kroz njezine ruke…” (Krešimir Miletić, str. 30-31). I, naravno, valja postaviti pitanje mjesnom biskupu u Mostaru, zaduženom prema novim Papinim normama da se očituje o fenomenu Međugorja, mons. Petru Paliću, inače doktoru teologije, do kada će mirno promatrati sva ta međugorska pretjerivanja.

Pojasnimo ovo osnovno: Božja milost se prema kršćanskom učenju odnosi na vrhovnu naklonost Boga čovječanstvu, posebno u pogledu spasenja, nezavisno od činjenja dobrih djela, stjecanja zasluga ili dokazane dobrote. Božja milost se odnosi na Božje darove čovječanstvu, uključujući život, stvaranje i spasenje. U užem smislu, milost je sredstvo kojim se ljudi izbavljaju od istočnog grijeha i stječu spasenje. U ovom smislu Božja milost je centralni koncept kršćanske teologije. Milost pripada u srž kršćanskog shvaćanja ljudskog postojanja, jer se ona tiče misterija odnosa čovječanstva prema Bogu, kako je taj odnos objavljen u Isusu Kristu. Tumačenje pojma “milost” koji daju egzaltirani “međugorci” nije kršćansko tumačenje, ne može ga se naći u konstituciji o Crkvi Drugog vatikanskog koncila “Lumen gentium”, a naročito ne u njenoj 8. glavi: Blažena Djevica Marija Bogorodica u misteriju Krista i Crkve. Toga, naravno, nema ni u Katekizmu Katoličke Crkve ni u katoličkim enciklopedijama i teološkim udžbenicima. To je, naprosto, pretjerivanje.

Međugorskim pretjerivanjima osobito se bavio zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša (kao asistent biskupa Ratka Perića) u djelu “Ogledalo pravde – Biskupski ordinarijat u Mostaru o navodnim ukazanjima i porukama u Međugorju”, Mostar, 2001. Naročito treba posvetiti pozornost tzv. Gospinim porukama za koje Kutleša kaže da su “nedolične Gospina imena”. Na satovima teologije s izuzetnim bibličarom pokojnim fra Bonaventurom Dudom, na KBF-u u Zagrebu, imao sam već davno prilike čuti o deplasiranosti tih izmišljenih i Gospi pripisanih poruka. Kutleša je pisao da baš te poruke dokazuju neistinitost i neautentičnost “ukazanja” (str. 111). Mostarski biskup Petar Palić je na potezu. Bilo bi potrebno da manje vremena posveti obilaženju političkih skupova HDZ-a BiH, a više ispravnoj teologiji.