Vojni biskup Jure Bogdan objavio je poslanicu u povodu proslave Gospe Velikoga hrvatskoga krsnog zavjeta – zaštitnice Vojnoga ordinarijata, Dana pobjede i Domovinske zahvalnosti, Dana hrvatskih branitelja i 26. obljetnice vojno-redarstvene operacije Oluja 5. kolovoza 2021. Niti ove godine gospodin biskup nije našao za shodno posvetiti makar jednu rečenicu žrtvama VRO-a Oluja. Ništa njega, čini se, ne dira. Svejedno, ja ću ga informirati da je Srpsko narodno vijeće u utorak 3. kolovoza 2021. s početkom u 11 sati u mjestu Donji Skrad (kućni broj 46), općina Barilović, organiziralo središnju komemoraciju civilnim žrtvama, kojom se obilježava zločin koji se 5. kolovoza 1995. dogodio nad šestero mještana Donjeg Skrada, počinjen od strane pripadnika Hrvatske vojske.

Biskup će opet govoriti samo o hrvatskim žrtvama. Jako dobro znamo: kontrola samoproglašene Republike Srpske krajine (RSK) nad dijelom teritorija Republike Hrvatske uspostavljana je uz protjerivanje skoro cjelokupnoga nesrpskog pučanstva. Veliki broj stanovnika ne-Srba bio je izložen nasilju, do ubojstava. Tako je primjerice na području Slunja (a o tome više znam jer sam 1991. bio i bogoslov riječke nadbiskupije i volonter Caritasa koji je radio s prognanim Slunjanima na području Rijeke) nakon uspostave kontrole RSK 16. studenog 1991. godine provedeno čišćenje skoro cjelokupnog – na tom području većinskog – hrvatskog pučanstva; njih oko 13 tisuća. Narednih nekoliko mjeseci su vojne postrojbe RSK pobile 213 civila – starijih muškaraca, žena, djece – te je čak i nakon dolaska UNPROFOR-a u proljeće 1992. godine nastavljeno ubijanje malog broja preostalih civila te su narednih godina do Oluje pobijena još 52 civila.

Kažimo ove godine nešto o zločinu u Donjem Skradu gdje će komemorirati SNV i Documenta. Petero civila srpske nacionalnosti ubijeno je u Donjem Skradu 5. kolovoza 1995. godine, a još je jedna osoba ubijena sljedećega dana. Petoga kolovoza 1995. godine pripadnici Hrvatske vojske, njih najmanje šestero, ušli su u selo i spazili grupu civila, nakon čega ih odvode u kuću na adresi Donji Skrad 46, a jedna osoba, Danica Dmitrović, uspjela je pobjeći. Svi zarobljeni civili odvedeni su u podrum i ubijeni. Danica Dmitrović uhvaćena je sljedećega dana, odvedena u kuću u kojoj je prethodnoga dana ubijeno petero ljudi, među njima i njen suprug, i nakon što je zlostavljana, još je živa bačena u bunar, gdje se utopila. Počinitelji zločina nikada nisu otkriveni.

Zvjerstva izvršena tijekom i nakon Oluje su baš gadna. O nekima sam tada izvještavao iz prve ruke, kao novinar i kolumnist (Vičevićeva) Novog lista, povremeni suradnik Ferala i terenski aktivist i član predsjedništva HHO-a. Najbolnije što sam vidio je bio rezultat masakra u selu Komić, kod Udbine, počinjen 12. kolovoza 1995. Među ubijenima smo pronašli, ali u veljači 1996. (nitko do tada, osobito iz Jarnjakovog MUP-a, ondje do našeg dolaska nije ni zavirio), najstariju žrtvu Oluje, 93-godišnju Savu Lavrnjić. Dogodilo se to baš meni. Bila je žicom vezana za sina. Na leševima su se vidjeli tragovi prolaska vukova. Savršeno pamtim rupu od metka u njenoj lubanji. Sahranu je vodio umirovljeni sveštenik SPC-a iz Zagreba i član HHO-a, pokojni i uzoriti Jovica Nikolić. Taj ću prizor pamtiti do kraja života.

Svake godine SNV i Documenta biraju po jedan toponim smrti. Svake godine molim biskupe Katoličke Crkve u RH da upute riječ sućuti i pokajanja. Nastavit ću. Moram. Premda sam već dugo prozvan i optužen za „zagađivanje medijskog prostora“, da sam „falsifikator gubitničke strane“, da „konstruiram laži“, da sam „simpatizer agresorske vojske“, da „činim zločin prema istini“, da „dobro živim od Judinih škuda iz inozemstva“. To su teške klevete i uvrede kazane s namjerom da me se obilježi kao „neprijatelja Hrvatske“. Međutim, moja kršćanska savjest i moj habitus kršćanskog teologa me obavezuju na nastavak djelovanja.

Što, dakle, poručuje biskup Bogdan? „Da i mi, po primjeru naših časnih predaka, svojim životom potvrdimo svoj Krsni savez s Bogom i tako obnovimo sveti pradjedovski zavjet vjere u Isusa Krista i vjernosti Katoličkoj Crkvi, našoj majci i učiteljici. Da i mi u svom životu pobjeđujući grijeh, rastemo u svetosti uvijek iznova uzdižemo svoje srce i svoje oči k Blaženoj Djevici Mariji koju u našoj vojno-redarstvenoj biskupiji častimo kao Gospu Velikoga hrvatskoga Krsnog Zavjeta: da nam ona koja je svim svojim bićem sudjelovala u Kristovim otajstvima i koja je po Božjoj milosti, poslije Sina uzvišena ponad svih anđela i ljudi izmoli milost ustrajnosti u svetoj katoličkoj vjeri.“

Čemu to, biskupe, ako nisi sposoban najprije, kako su 1. svibnja 1995. napisali kardinal Franjo Kuharić i ostali članovi tadašnje HBK, pogledati u patnje i žrtve drugih te žaliti žrtve druge zajednice, pa najprije priznati krivnju u vlastitoj zajednici?! Svaki rat, na ovaj ili onaj način, sudjeluje u onome strašnome kainovskom krvavom biljegu kojim je, kako nas je podsjećao teolog dr. fra Bono Zvonimir Šagi, označena cijela povijest Adamove djece. Zato je i rat, svaki, naša sramota. Postoje oni koji će u ime kršćanske pravde hvaliti samo ono dobro i koji će se radovati samo onom plemenitom i dobrom činu obrane domovine i zaštite naše braće koja su patila pod neizdrživim teretom „velikosrpske okupacije“. Ubojstva, paljevine, pljačku imovine, politiziranje domoljublja, iskrivljavanje i skrivanje notornih činjenica neki možda i mogu prešutjeti. Ja ne mogu. Ja ne želim.