Kao netko tko je u Buenos Airesu u ranoj mladosti crtao ogromne grafite sljedećeg sadržaja: “Jugoslavija – tamnica naroda, na Bleiburgu je pobila 300.000 Hrvata”, imam pravo, ali i moralnu dužnost pozvati – ponajprije Crkve, katoličku i pravoslavnu, ta ovdje se javljam i kao kršćanski teolog – da se prestane s pretjerivanjem i mitologizacijom velikih stradalničkih narativa naših naroda. Govoriti da je u Jasenovcu ubijeno 700.000 Srba ili da je na Bleiburgu (koncept “Bleiburg” podrazumijeva i marševe smrti poznate i kao “križni put”) stradalo 300.000 Hrvata – čista je laž.

O Jasenovcu se nedavno opet pisalo pa zato ova kolumna. Ponovit ću: cifra o 700.000 umorenih Srba u Jasenovcu je mitološka, ona je čista izmišljotina, rekao bih i da je nemoralna, upravo kako su nemoralne cifre koje o Jasenovcu zastupa katolički tjednik iz Zagreba Glas Koncila. Navodim iz djela prof. Ive Goldsteina “Jasenovac”, Fraktura & Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac, 11/2018, str. 772-797:

„Dobar poznavatelj povijesti jasenovačkog logorskog kompleksa, vladika pakračko-slavonske eparhije Jovan Ćulibrk u intervju 2016. (ovdje potpisanom autoru i za Jutarnji list, 27. veljače 2016., op D. P.) ocijenio je ‘vrlo važnim da beogradski Muzej žrtava genocida i Spomen-područje Jasenovac u ovom trenutku imaju približno isti broj imena žrtava Jasenovca. To je svakako najdragocjenije što imamo i dobra osnova za svaku buduću suradnju“ (str. 796). Tu nemoralnu cifru, 700.000 umorenih Srba u Jasenovcu, osobito je ponavljala ekipa iz SANU-a i još osobitije akademik Vasilije Krestić. Radio je to godinama, decenijama, i zato što se u Srbiji sve do sada, do unazad par godina, nitko tomu nije sustavno protivio. Evo i mogućeg razloga.

Valja donijeti izjavu direktora Muzeja žrtava genocida u Beogradu Dejana Ristića, izrečenu lani u prigodi 30. godišnjice rada Muzeja, o “saznanju da na univerzitetima u Republici Srbiji, počev od 1945. godine do danas, nije obranjen nijedan doktorat na temu Jasenovca, moglo bi biti poražavajuće po srpsku povijesnu znanost i kreatore znanstvene politike. Istovremeno, ne vjerujem da je država sprječavala ili otežavala ta istraživanja, makar u prethodne tri decenije”. Pak što se pamćenja tiče, on kaže: “Osvrnimo se oko sebe načas i razmislimo kakav je naš odnos prema stratištima i gubilištima iz perioda Drugog svjetskog rata. U tom osvrtu, kao odraz u ogledalu, ugledat ćemo sebe – nezainteresirane, lišene osnovnih povijesnih znanja i potrebe za suosjećanjem u odnosu na nedužne žrtve našeg, kao i drugih naroda.”

Dragan Cvetković, suradnik Muzeja, objavio je da “Muzej žrtava genocida reviziju popisa obavlja samostalno, kao svoj trajni projekt. Do sada je poimenično utvrđen broj od oko 660.000 stradalih s teritorija Jugoslavije, od kojih je oko 89.000 izgubilo život u Jasenovcu” (Autograf, 10. 11. 2021.). Kako se bavi već dugo ovim poslom, njegovo je mišljenje, koje dijelim, da vjerojatno nikada nećemo doći do konačnog broja stradalih u Jugoslaviji, pa samim time ni do broja stradalih u Jasenovcu, ali možemo pouzdano utvrditi najniži broj stradalih tako da će se moći reći “ne manje od…”.

Je li to 80 i nešto tisuća, tamo sve do realnijih 120 ili 130 tisuća ukupno umorenih u pet logorskih jedinica koje proučavamo pod krovnim nazivom Jasenovac – “Tijekom 44 mjeseca postojanja logora Jasenovac ubijeno je, prema procjeni, između 122.279 i 130.120 osoba, tako da je u njemu život izgubila četvrtina svih stradalih civila tadašnje Nezavisne Države Hrvatske”, Cvetković) – nije još jasno, ali time ćemo barem djelomice spriječiti manipulacije brojem stradalih. Kao važan doprinos ovoj temi i s hrvatske je strane učinjen važan korak. To su knjige prof. Ive Goldsteina: “Povijesni revizionizam i neoustaštvo – Hrvatska 1989. – 2022.”, Fraktura, 2023. koja se isto bavi Jasenovcem (453-508) i veliko navedeno djelo “Jasenovac”, jer osobito u toj knjizi Goldstein donosi važne podatke o brojkama stradalih (“O broju žrtava”, str. 772-797).

Izmišljotine postoje i u ekstremnoj hrvatskoj desnici, raščlanjene, među ostalim, od pokojnog Slavka Goldsteina (”Jasenovac – Tragika, mitomanija, istina”, Fraktura, 3/2016., uz suautorstvo Ive Goldsteina), da je logor nastavio djelovati nakon sloma NDH u režiji novih, partizanskih vlasti (dio nebulozne teorije “Trostruki logor Jasenovac”). Istina je, između ostalog, da će istraživački projekt koji episkop Jovan pokreće u samom mjestu Jasenovac (koji će biti posvećen istraživanju Drugog svjetskog rata na ovdašnjim prostorima i dobro se uklapa i upotpunjuje s radom istraživača Spomen područja Jasenovac) onemogućiti odnosno razotkriti djelovanje mitomana. To, uostalom, radi i Muzej žrtava genocida u Beogradu.

Svojim karakterom, brojem stradalih, monstruoznošću, Jasenovac svakako predstavlja paradigmu više genocida provedenih na teritoriju NDH, ali ne treba padati u zamku generalizacije koja vodi prema zanemarivanju stradanja na svim ostalim mjestima u NDH i izvan nje. Ali ovo vam želim danas poručiti: kada se lažno govori o žrtvama jasenovačkim, bilo da se višestruko povećava njihov broj bilo da ga se skoro pa negira, ja kao kršćanin bivam povrijeđen. Zašto? Jednostavno: svi koji su u Jasenovcu (ili na marševima smrti nakon 15. svibnja 1945.) ubijeni, moja su rodbina, braća i sestre. Takvih braće i sestara imam posvuda u Europi (i dalje) i ne mogu pojmiti sebe bez njih jer su oni temelj opće europske solidarnosti, suvremene demokracije i dokaz jednosti svih stvorenja u Bogu.