Izborna groznica trese Hrvatsku, raspušta se Sabor, imat ćemo i superizbornu godinu – parlamentarni, europski, predsjednički izbori -međutim, od biskupa ni „a“ ni „b“. Neki episkopati već su se izjasnili, recimo, jedno od boljih očitovanja ono je austrijskih biskupa. Čime se, pak, bave hrvatski (nad)biskupi? Hajmo pogledati portal Hrvatske biskupske konferencije: zasjedaju neka tijela, no episkopat kao takav posljednji put se javio u ponedjeljak 22. siječnja 2024. godine. Predsjednik HBK-a nadbiskup Dražen Kutleša tada je rekao da su „danas tradicionalne vrijednosti i moralni temelji dovedeni u pitanje te je dužnost pastira Crkve čvrsto stajati u vjeri i pružati duhovno vodstvo“. Naglasak je stavio na značaj vjere, jedinstva i zajedništva te potrebu evangelizacije u našim župama i zajednicama. Podsjetio je i na važnost ekumenskog nastojanja oko jedinstva kršćana. I to bi bilo to.

Kada, pak, gledamo tijelo HBK-a koje se tim pitanja „po defaultu“ mora baviti, Komisiju „Iustitia et pax“, ono se nije javilo od ohoho, trebamo se vratiti dosta unatrag, do izjave ‘’Pravednost obvezuje na solidarnost s Golgotom ukrajinskog naroda’’ o ratu u Ukrajini, koja je predstavljena 20. travnja 2022. To znači da skoro pa dvije godine ekipa nadbiskupa Đure Hranića spava debelim zimskim snom.

Izbori bi trebali postati jedna od glavnih tema ne samo raznobojnih političkih partija, nego i najviših predstavnika religijskih zajednica, dakle, ne samo Katoličke Crkve. Valjalo bi da nam kažu kako vide društvo i stanje nacije. Naravno, nas ne zanimaju prijepori oko toga je li taj i taj „uglednik“ sa stranačke izborne liste pravi katolik, musliman, pravoslavac, protestant… Ako biskupi u BiH nikad ne kasne u poticanju na etičko življenje i potrebu uspostave pravde i društvene sloge, zašto je tako teško hrvatskim (nad)biskupima sudjelovati u životu sugrađana? Njihov/naš novac rado primaju, a probleme? Ponašaju se kao da ih nije briga za ispravljanje nepravda, borbu protiv korupcije i stvaranje osjećaja sigurnosti. Što li, pak, misle o podržavanju poduzetničke klime i otvaranja radnih mjesta, posebice za mlade? Tko pronađe zainteresiranog biskupa, neka se javi, rado ćemo mu dati prostora.

Znajući jako dobro kakvo je trenutno stanje u društvu, biskupi bi trebali pozivati predstavnike koji sudjeluju u vlasti, koji donose odluke i koji – što je jako važno naglasiti – oblikuju medijski prostor ili to kane raditi, da se suzdrže od teških riječi i uvreda i da poštuju pojedinačna i kolektivna prava građana, pa tako i manjinskih grupa. Nažalost, ta preporuka je, čini mi se, kada je i bila otišla u nepoznato, u prazno, u ništa. Svakim danom, naprotiv, sve više je teških riječi, sve više je isključivosti, netrpeljivosti, sve više je onih koji drže da su u pravu, da su nepogrešivi u svojim odlukama, a da su za sve krivi oni drugi.

Preminuo je prošloga tjedna veliki čovjek i požrtvovni sociolog religije Ivan Markešić (u ponedjeljak, 11. ožujka, ispratili smo ga i sahranili na Mirogoju). Upozoravao je na „neuspio povratak prognanika i raseljenih tijekom posljednjega rata; vrlo negativan prirodni priraštaj; novo iseljavanje; visoku stopu nezaposlenosti i raširenu korupciju koja potiče iseljavanje u potrazi za poslom; novo iseljavanje kao posljedicu planova razvijenih zemalja da nadoknade vlastite demografske gubitke i dobiju radnu snagu; nedovoljnu društvenu i materijalnu podršku ženama koje žele rađati; sve veću krizu bračnoga morala i sekularizaciju; krizu svijesti o vrijednosti života; odlazak mladih i visoku prosječnu dob stanovnika kao razlog neplodnosti; porast broja osoba koje ostavljaju siguran posao i odlaze u potrazi za još boljim materijalnim uvjetima“. Je li Markešić govorio i pisao uzaludno?

Uz napomenu da je Republika Hrvatska sekularna, a ne teokratska država i da u njoj trebaju vrijediti zakoni sekularne države, da u njoj nema i da ne bi trebalo biti „domaćih“ (katoličkih) i „stranih“ (pravoslavnih, muslimanskih, protestantskih i židovskih) vjernika, svi bi, prema pozitivnim zakonima ove države, trebali biti jednakopravni u svemu, pa i u iskazivanju svoga religijskog pripadanja i političke preferencije. Nas bi, međutim, trebalo zanimati što HBK i ostale vjerske zajednice kažu o potrebi poštovanja ljudskih prava i ljudskog dostojanstva, o (ne)ozbiljnom shvaćanju klimatske krize, o interesima budućih naraštaja, o spremnosti na solidarnost sa slabima u društvu i nepoštovanju standarda pravne države. Za demokraciju su najvažniji korištenje biračkog prava i glasovanje. I parlamentarni izbori i oni za Europski parlament važni su radi jačanja solidarnosti i demokracije. Demokracija je ugrožena korupcijom, ali i „stvaranjem mjehura“ na društvenim mrežama. Time jača polarizacija, a rasprave o društveno važnim temama sve se više premještaju iz javnog u virtualni prostor.

Europa predstavlja mir, solidarnost i demokraciju. Na temelju toga pozitivnog temeljnog stajališta potrebno je biti solidaran upravo s onima koji su uskraćeni, koji imaju premalo ili nemaju šanse ili su pak isključeni. Kako će se HBK odrediti prema činjenici da mnogi politički i društveni čimbenici govore o „obrani kršćanskih vrijednosti“, ali se pritom služe izrazito „nekršćanskim sredstvima“? Neće se oglasiti biskupi, u redu, mi ćemo: sudjelujući u izborima trebali bismo ojačati demokraciju (sve institucije podjednako), solidarnost (nema mjesta korupciji) i zajedništvo (a kamoli da ima mjesta mržnji).