Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je na svetkovinu bl. Alojzija Stepinca u petak, 10. veljače, svečano večernje koncelebrirano slavlje u župnoj crkvi bl. Alojzija Stepinca na Bilom brigu u Zadru. Kako podsjeća IKA, prva je to župa u Hrvatskoj koja je posvećena bl. Stepincu. Utemeljio ju je pokojni zadarski nadbiskup Ivan Prenđa dekretom 17. studenoga 1998., dakle svega mjesec dana i dva tjedna nakon Stepinčeve beatifikacije. ‘’Dana 3. listopada 1998. sv. Ivan Pavao II. proglasio je Stepinca blaženim u Mariji Bistrici. Kao sudionik te beatifikacije, sjećam se da je bio vrlo tmuran dan. Crni oblaci pokrili su cijelo nebo. Očekivali smo kako će se svaki tren prelomiti silna kiša na silno mnoštvo koje se tu okupilo (bio sam i ja tamo i nije bilo baš tako ružno vrijeme). No u trenutku proglašenja Stepinca blaženim i otkrivanja velike slike njegovog lika, rastvorilo se nebo, razmaknuli su se oblaci i sunce je za trenutak obasjalo Stepinčev lik. U tom trenutku, od iznenađenja toga prizora i njegove simbolike, svi smo u glas uzdahnuli’’, prisjetio se mons. Zgrablić.

Nadbiskup je istaknuo da je 20. stoljeće u kojem je bl. Alojzije živio i djelovao većinu svoga života obilježeno velikim zlima i nasiljem. ‘’To spominjem da bolje razumijemo kontekst i život bl. Alojzija Stepinca koji je djelovao u tom vremenu, u tim stradanjima i strahotama, u tom zlu u kojem su mnogi izgubili život. U tom zlu kardinal Stepinac bio je jako svjetlo, usudio bih se reći, najjače svjetlo koje je obasjalo cijelu Europu 20. stoljeća koju su zahvatila tolika zla’’, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Dakle, tu smo. Kako prolazi vrijeme, a uskoro ćemo obilježiti desetu godišnjicu pontifikata pape Franje (izabran je 13. ožujka 2013., a inauguriran 19. ožujka te godine), raste frustracija onih koji su nezadovoljni odlukom Pape da obustavi proces Stepinčeva proglašenja svetim, a proporcionalno, kako vidimo, rastu i pretjerivanja o Stepinčevu liku i djelu. Ponovimo Zgrablićeve riječi: ‘’kardinal Stepinac bio je jako svjetlo, usudio bih se reći, najjače svjetlo koje je obasjalo cijelu Europu 20. stoljeća koju su zahvatila tolika zla’’.

Najjače svjetlo?! Halo? Jači je Stepinac od Nikole Tesle koji nam je i donio svjetlo, na primjer? Pak, ako govorimo o strahotama i velikim zlima 20. stoljeća, zasjenjuje li Alojzije Stepinac gigantske figure kakva je ona Mahatme Gandhija, ili Martina Luthera Kinga, ili autentičnih mučenika karmelićanke i filozofkinje svetice i rođene židovke Edith Stein (skončala je u Auschwitzu 9. kolovoza 1942.), franjevca konventualca i sveca Maksimilijana Kolbea (koji je mučenički isto umro u Auschwitzu 14. kolovoza 1941.) ili luteranskog pastora i etičara te isto mučenika nacizma Dietricha Bonhoeffera (pogubljen vješanjem u Flossenbürgu u zoru 9. travnja 1945. godine, tri tjedna prije oslobođenja grada)? Natkriljuje li Stepinac dobrotu majke svete Terezije iz Kalkute ili voluminozni pontifikat svetog i velikog Ivana Pavla II.?

Naravno da nije tako. I naravno da izmišljaju i pretjeruju svi, od Zgrabljića do kardinala Josipa Bozanića koji su ovog 10. veljače ponavljali priču o ubojstvu i mučeništvu Stepinca. Nitko razuman i dobronamjeran neće, pa tako ni ovdje potpisani novinar, zanijekati kreposti koje je Stepinac živio u herojskom stupnju, ali obaveza nam je, osobito nama u Nacionalu jer smo te laži raskrinkali i sve na svjetlo donijeli, još jednom kazati kako je Stepinac iz Lepoglave izašao potpuno zdrav, o čemu su svjedočili njegov dobar prijatelj i suradnik iz križarske organizacije Lav Znidarčić te bivši glavni urednik Glasa Koncila don Živko Kustić. Pojasnili smo i karakter besmislica da se Stepinca zračilo i trovalo u Lepoglavi, donijeli smo, zahvaljujući izdavaču, pokojnom Slavu Goldsteinu, iskaz Stepinčeva čuvara Dane Mirića o lepoglavskim danima (‘’Stepinac u Lepoglavi’’, Novi liber, Zagreb, 2011.). Kustić kaže (‘’Stepinčevo doba’’, 1991, str. 50. i 52.) da je Stepinac iz Lepoglave ‘’izašao zdrav’’ i da su ‘’u kaznionici s njim uglavnom dobro postupali’’. Stepinac nikada nije bio u ambulanti, samo se par puta našao kod stomatologa, nikada nije bio bolestan, nije gubio na težini, niti je imao povišenu tjelesnu temperaturu, pa čak nije bio ni ozbiljnije prehlađen. Ukratko, Stepincu nije otvoren liječnički karton jer to nije rađeno niti za jednoga zatvorenika koji nije barem jednom posjetio ambulantu.

Objavili smo i ključne dokumente o razlozima Stepinčeve smrti, predstavljeni papi Ivanu XXIII. u privatnoj audijenciji 1. lipnja 1959. (uz papino obećanje da se ništa neće javno o tom susretu obznaniti, pa tako ni u listu L’Osservatore Romano) – obolio je već u konfinaciji u Krašiću od bolesti zvane polycythaemia vera rubra: tumorno umnožavanje crvenih krvnih tjelešaca. Naš vodeći hematolog Boris Labar kaže da je ‘’liječenje izotopima odnosno radioaktivnim fosforom poznatim i kao 32P bilo standardno liječenje kroničnih mijeloproliferativnih zloćudnih tumora’’; da ‘’nema nikakvih pokazatelja da bi primjena ovog lijeka uzrokovala toksičnost u nadbiskupovom tijelu’’, da je Stepinac imao akutnu leukemiju te da ‘’s velikom se sigurnošću može reći da se njegova primjena ne može povezati s trovanjem liječenih bolesnika’’. Sve smo pokazali, sve objasnili, ali pretjerivanja se nastavljaju. Mene kao novinara zanima istina i dekonstrukcija jednog nepotrebnog mita, jedne užasno morbidne falsifikacije.