Zagrebačka nadbiskupija se priprema za obilježavanje 25. godišnjice beatifikacije zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca (Marija Bistrica, 3. listopada 1998.) što će se dogoditi iduće subote, 30. rujna, misnim slavljem koje će u Mariji Bistrici predvoditi zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša. Nažalost, na Kutlešinom portalu (portalu Nadbiskupije) objavljuju se i neistine o Stepincu. U prvom nastavku te serije članaka donosi se hrvatski prijevod Dekreta o mučeništvu sluge Božjega Alojzija Stepinca, koji je priredio pročelnik Tiskovnog ureda Nadbiskupije i vicepostulator za kauze beatifikacije i kanonizacije Tomislav Hačko. U dekretu stoji i ovo: “Kroz više od pet godina bio je zatočen u zatvoru u Lepoglavi gdje je strpljivo podnosio osamu i nemalena moralna i fizička trpljenja, koja su mu nepopravljivo upropastila zdravlje. Štoviše, neki drže da je kroz to vrijeme bio i trovan te da je bio izložen po zdravlje štetnom zračenju, što ga je polako dovelo do smrti (…) postupak vršen protiv njega u zatvoru u Lepoglavi i kućnom pritvoru u Krašiću započeo je proizvoditi svoje smrtne učinke. Naime, pojavile su se različite bolesti, među kojima i policitemia rubra vera, koje su ga pratile sve do smrti…” Postulator Stepinčeve kauze dr. Juraj Batelja i cijela bulumenta katoličkih propagandista tvrde da je “Stepinac ubijen”, ali teško obmanjuju najprije hrvatske katolike, a zatim cijeli svijet.

O tomu sam već za Nacional dosta pisao, ali vrijedi, zbog manipulacija na portalu nadbiskupa Kutleše, donijeti nekoliko nepobitnih činjenica. Stepinac je u KPD Lepoglava stigao 19. listopada 1946. (u 17 sati), u pratnji Josipa Manolića, a iz zatvora je izišao 5. prosinca 1951. (u 13:30). Manolić ga je otpratio do Krašića gdje će Stepinac biti u kućnom pritvoru, odslužujući ostatak kazne, sve do smrti 10. veljače 1960. Ne samo Stepinac, koji je to izjavio po dolasku u Krašić, a objavio je njegov bliski prijatelj Lav Znidarčić, šef križara (koji je to i ovdje potpisanom novinaru u nekoliko navrata ponovio), u knjizi “Alojzije Stepinac” (1998.). Iako to zna svaki laik, svejedno smo pitali što bi se dogodilo da je, kako tvrde crkveni predstavnici poput Batelje, Hačka i drugih, “Stepinac bio izložen, i to nepobitnim dokazima, rendgenskim zrakama kroz više od četiri mjeseca” (Milan Simčić u jednoj propovijedi 10. veljače 1985. u Ludwigshafenu. Vidi ‘’Stepinac: mučenik vjere’’, Hrvatska revija, br. 2, sv. 35, lipanj 1985, str. 357).

Odgovor radiologa i drugih liječnika je kategoričan: ostali bi tragovi na koži, kosi i drugim organima. Toga naprosto nije bilo! I ovo je ključno, nitko nikada nije vidio aparat za rendgen u sobi do Stepinca niti igdje u njegovoj blizini. A to bi bilo i neizvedivo: s jedne strane je Stepinac imao susjeda policijskog čuvara, a s druge strane je bila soba u kojoj je služio mise, a tamo su s njim uvijek bili svećenici (Bartol Ganza, Stjepan Pavunić, Nikola Borić, Stjepan Gabrić i Jerko Mihaljević): nitko nikada nije ništa vidio, ni primijetio, ni svjedočio. Rezimirajmo: teze o zračenju su ordinarne laži.

Zagrebačka nadbiskupija, pa tako i postulator Batelja, nije predočila nikakve dokaze da je Stepinac u Lepoglavi trovan i zračen. S tim u vezi upućujem čitatelje na knjigu lepoglavskog Stepinčeva čuvara Dane Mirića. Donijeli smo, zahvaljujući izdavaču, pokojnom Slavu Goldsteinu, iskaz Dane Mirića o lepoglavskim danima (‘’Stepinac u Lepoglavi’’, Novi liber, Zagreb, 2011.). U toj knjizi čitamo (str. 109) da pokojni don Živko Kustić, dugogodišnji urednik Glasa Koncila, kaže (‘’Stepinčevo doba’’, 1991, str. 50. i 52.) da je Stepinac iz Lepoglave ‘’izašao zdrav’’ i da su ‘’u kaznionici s njim uglavnom dobro postupali’’. Naime, Stepinac nikada nije bio u ambulanti, samo se par puta našao kod stomatologa, nikada nije bio bolestan, nije gubio na težini niti je imao povišenu tjelesnu temperaturu, pa čak nije bio ni ozbiljnije prehlađen. Ukratko, Stepincu nije otvoren liječnički karton jer to nije rađeno ni za jednoga zatvorenika koji nije barem jednom posjetio ambulantu. Ponovimo: nikada nije bio bolestan!

Objavili smo i ključne dokumente o razlozima Stepinčeve smrti, predstavljene papi Ivanu XXIII. u privatnoj audijenciji Stepinčeva liječnika Danka Riessnera 1. lipnja 1959.: obolio je, već u konfinaciji u Krašiću, od bolesti zvane “polycythaemia vera rubra”, tumorno umnožavanje crvenih krvnih tjelešaca. Papa Ivan XXIII. bio je jako zahvalan doktoru Riessneru i to je bitno utjecalo na početak poboljšanja odnosa, što je bio proces koji je završio uspostavom diplomatskih odnosa između Svete Stolice i Jugoslavije desetak godina nakon toga, za pontifikata Pavla VI., a svečani susret pape i predsjednika Tita zbio se 29. ožujka 1971.

Ovdje se ne bavim pitanjima Stepinčevih kreposti – ne sumnjam, življenih i u herojskom stupnju – niti njegovim duhovnim životom, to nas ovdje ne zanima. Mislim da nas kao novinare u Nacionalu zanimaju istina i dekonstrukcija jednog nepotrebnog mita, jedne užasno morbidne falsifikacije. Sve smo pokazali, sve objasnili, ali pretjerivanja se nastavljaju. Propovijedajući u Mariji Bistrici 3. listopada 1998., papa Ivan Pavao II. reče i ovo: “Ne dijeli nas mnogo vremena od života i smrti kardinala Alojzija Stepinca: samo trideset osam godina. Svima su nam poznate okolnosti ove smrti…” Ne, dragi sveti papa, nije tako! Nažalost, čak i nadbiskup Kutleša pristaje na laži i manipulacije Stepincem.