Ružno pisanje, ne, hajmo to reći kako treba: neprihvatljiv nasrtaj crkvenih prvaka na žene se nastavlja. Pamtimo još uvijek teze profesora teologije u Đakovu dr. Ivice Raguža koji je ženu definirao kao “drugotnu”. U povodu blagdana Velike Gospe 2016. godine, za katolički tjednik Glas Koncila bio je napisao teološki osvrt pod naslovom “Marijina poslušnost i žene danas”, u kojemu je kazao da se “neposlušnost (žena) izriče u traženju svojih prava za jednakošću koja briše razlike, u tome da žena ne želi prihvatiti da je ona od Adama, a ne Adam od nje, da je ona drugotna, a muškarac prvotan” te da je “po ženskoj neposlušnosti grijeh ušao u svijet”. Te su izjave izazvale velike osude, ne samo naših kolegica novinarki i teologinja nego gotovo kompletne naše uljudbene javnosti. Izgleda da se iz toga nije izvukla pouka jer se stvar cijelo ovo vrijeme, svih ovih godina, ovako ili onako nastavlja (imamo sada klečatelje po trgovima koji zagovaraju čvrstu ruku muškarca u domu), pak je proteklog tjedna, na Veliku Gospu, situacija opet eskalirala, i to u homiliji apostolskog upravitelja Splitsko-makarske nadbiskupije, umirovljenog zadarskog nadbiskupa i donedavnog predsjednika Hrvatske biskupske konferencije mons. Želimira Puljića, koji je na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije, u utorak 15. kolovoza 2023., u Svetištu Gospe Sinjske žestoko napao žene, feminističku teologiju i feminizam.

Istina je, u trenutcima boli i u časovima umiranja čuju se prirodni uzdasi: “Majko moja!” Jer, “ona je naša sigurna ruka i luka spasenja”. Istina je i da je majka veliki prirodni misterij te da od majčine ljubavi i dobrote ljudi žive. Odnosno, da “takvo duhovno i ćudoredno materinstvo uvijek budi ljubav i poštovanje”, ali problematično mi je to kako mons. Puljić vidi ženstveni i moralni ideal, ono “o čemu valja trajno govoriti jer proživljavamo krizu dostojanstva žene i materinstva”.

Krivo se poziva nadbiskup Puljić na svetog Ivana Pavla II. odnosno na Apostolsko pismo o dostojanstvu, pozivu i poslanju žene “Mulieris dignitatem” (15. 8. 1988.), naime, da je tim pismom taj papa odgovorio na “veliku kampanju širenja ideologije feminizma”. Iako početak feminističkog pokreta smještamo u 19. stoljeće, možemo reći da je ženska povijest ujedno i povijest otpora patrijarhatu, budući da u svim društvenim epohama nalazimo fragmente borbe za ostvarenjem određenih prava i uspostavom ravnopravnosti. Feminizam kao pokret nastaje u zapadnim zemljama XIX. stoljeća kao jedna od posljedica industrijske revolucije. Razvoj strojeva je umanjio potrebu za ljudskom radnom snagom, postupno uklanjajući jednu od prednosti koje su muškarci imali nad ženama, što je ženama omogućilo da postanu sve značajniji dio radne snage, pogotovo za vrijeme Prvog svjetskog rata kada su zamjenjivale muškarce na frontu (vidi u: LeGates, Marlene, 2001. „In Their Time: A History of Feminism in Western Society“). Puljić kaže da se sve više “ismijavalo ustanovu braka” te među “ženskim zahtjevima” tražilo “pravo na pobačaj” i “pravo na ređenje žena”. Poziva se Puljić i na Benedikta XVI. i na papu Franju da kaže da ‘’rodna ideologija vrši atentat na oblik obitelji koju čine otac, majka i djeca’’. Nisu mu dovoljni pape, poziva se nadbiskup i na pokojnog Slavena Leticu koji reče da se do krize dostojanstva žene i materinstva došlo jer živimo “moralno i medijsko ludilo”.

“Danas su nam potrebne kreposne i duhovne žene i majke koje imaju veliko ljudsko i humano srce te snažnu i stabilnu vjeru”, kaže nadbiskup, ali isključuje sve žene koje nisu pobožne jer, po njemu, “nema pravoga materinstva bez Boga, bez Marije, bez vjere, bez pobožnosti, bez sakramentalnog života (…) bez klečanja pred Gospom”. (“Uzorne majke, koje su potrebne društvu i Crkvi, nadahnjuju se Gospinim primjerom, kleče pred njom.”) Dakle, na primjer, moja mama ne kleči pred Gospom pa, prema Puljiću, nije uzorna majka! A nije ni kreposna žena?

Kaže mons. Puljić da moramo biti zahvalni za svjetlo dobrote koje nam je preko BDM zasjalo i da valja danas moliti posebice za naše očeve i majke da Marija, Isusova mati, bdije i čuva naše obitelji. “Sve povijesne krize i kušnje, kao i Zmajeve prijetnje i zastrašivanja, uspjeli smo prebroditi jer smo se u svojim obiteljima molili i u Gospina svetišta hodočastili.” Hrvati su nosili Marijine medalje, slike i škapulare. A njoj u čast činili zavjete i zidali crkve i oltare. I po tomu bili prepoznatljivi kao “Marijin narod”, ovdje i diljem Europe i svijeta. Eh, da, cure koje će čuvati svoju čednost i majke koje će klečati pred Gospinim kipovima: to je formula uspjeha. Zato smo narod bez nepismenih, zato naši ljudi iz dna duše mrze mito i korupciju, zato dobar Hrvat glasa za HDZ i vješa krunicu na retrovizor auta, zato nam je super. Nešto mi govori da su gospoda svećenici i (nad)biskupi koji govore kao profesor Raguž ili monsinjor Puljić omogućili mega-pljačku naših ljudi i resursa od Tuđmana sve do Plenkovića: govorili su i govore ženama da slušaju muške, da budu poslušne i da se drže ognjišta. “Budućnost pojedinaca i društava u rukama je dobrih i kreposnih žena i majki”, zaključuje Puljić. A ja vam kažem: hrvatske su kreposne i pobožne majke stvorile ovaj ološ koji vlada, ove termite koji nam požderaše domove. Zar nisu? Nigdje toliko muvanja oko Gospe – i nigdje toliko kriminala. I po vertikali i po horizontali. Zašto? Tu nešto temeljito ne valja, gospon Puljić.